Još jedna generacija maturanata odlazi. Ni svjesni nisu da napuštaju najljepše godine života. I uvijek im tom prilikom želim napisati nešto lijepo, nešto što će pamtiti zajedano s ovim slikama. Jednom sam tako nešto napisao, pa sada, ovako lijen, samo ponovim tekst. Malo ga prepravim, dotjeram, i to je to. Evo tog teksta još jednom, za još jednu generaciju, i još jednu, i još puno njih.
Poput bisernih kapi nekog čarobnog slapa, poput bezbroj bijelih pahulja prvoga snijega, poput ptica beskrajno slobodnih u nebeskom plavetnilu, već danima svojom pjesmom i ljepotom, razdragana i sretna, gradom “jezdi” ogulinska mladost. Još jedna generacija maturanata broji zadnje dane jedne čudesne zajedničke priče, dane koji se više nikad neće vratiti. Jednom, kada vrijeme proteče poput rijeke, negdje daleko gdje ptice ne pjevaju kao u krošnjama kestena rodnog grada, shvatiti će s nekom tihom tugom u srcu, da su pod Klekom živjeli jednu neponovljivu priču. Sada još ne znaju da je priči kraj, da se rastaju s djetinjstvom. Sada su raspjevani, razdragani, bezbrižni. Već s prvim žutilom jeseni, svaki će krenuti svojim životnim putem, viđati će se rijetko, tek možda za godišnjice matura. Ako i tada. Netko će u životu uspjeti, netko će vječno nositi križ, neki će otići daleko, da se možda nikad ne vrate, neki će, u nekim brakovima, trajno čuvati tajne neke možda još uvijek nepreboljene gimnazijske ljubavi. Sada, ovih ludih svibanjskih dana, oni su ukras grada, oni su raspjevana bezbrižna mladost, naša ljepota, naša budućnost. Ili možda budućnost nisu. Jer mnogi će krenuti iz grada svoga djetinjstva u potrazi za nečim boljim. Krenuti će niz neke životne trnovite ceste, niz nepoznate pute, nekud daleko, daleko. Ostavit će za sobom krpene lutke i malog plišanog medu, i tajne bilježnice s tajno napisanim pjesmama o nekim tajnim ljubavima. Ostavit će za sobom i vrelo Cesarovac – mjesto mnogih prvih ljubavi, gdje su danas, već neki zaboravljeni Ogulinci, smišljali čudnovate priče o životu „negdje drugdje“. I odlazili. Vraćali su se rijetko, pa rjeđe, pa nikako, a nama ostavili brigu o vrelu svog i našeg djetinjstva. I djetinjstva onih prije nas.
I ovih dana ponovno odlaze maturanti. Onako neprimjetno, poput zvižduka vlaka u noći, nestaju iz naših života. A kad jednom odu, falit će im neki skriveni kutak njihove mladosti, falit će im omiljeni kafići i dragi prijatelji, kojima će se tek ponekad vraćati. Svakom godinom, sve rjeđe i rjeđe. Ova je mladost, ovih proljetnih dana sretna ne znajući da je kraj jednom djetinjstvu, kraj mladenačkim ludostima, kraj bezbrižnosti. Jer uskoro postaju ljudi, slični svojim mamama i tatama, sa hrpom briga, kreditima, iznajmljenim stanovima i ljutitim gazdaricama, s nadama i planovima, koji se možda nikada neće ostvariti. Riječju – čeka ih život. Tko zna kakav i tko zna gdje. Za maturalnu zabavu, za onaj konačni trenutak rastanka, neke, do jučer djevojčice, zasjale su u raskošnim haljinama i punom sjaju tek procvale ljepote, a neki momci, po prvi puta vezali su kravatu i bili beskrajno ozbiljni i važni. I na šanku nonšalantno, kako da ih se ništa ne tiče, trusili po prvi puta viskije i praviti bedastoće.
I zato, ako ovih dana malčice prekrndaše u svom veselju, pokušajte im oprostiti. Jer ljudi moji, valjda niste zaboravili da ste i vi nekada bili mladi. Neki nedavno, a neki, davno, davno. No to ništa ne mijenja na stvari. Sve je zapravo isto kao nekada. Maturantska priča iz godine u godinu uvijek se ponavlja. I vjerujte, uvijek je, potpuno jednaka. Samo s drugim likovima. I prohujalim godinama . I čini nam se da su ovih dana neke drage žene pored nas, još uvijek one razigrane djevojke na početku puta u život. Da su još uvijek maturantice. Jer one su u duši iste djevojčice, koje ljubomorno čuvaju tajnu, neke, možda još uvijek nepreboljene, gimnazijske ljubavi.
Zbog nesetne korone, dvije generacije nisu imale maturijadu. Ove godine, ponovno su se maturanti, kojih je svake godine nažalost sve manje, okupili u dvorištu Frankopanske kule. Evo malo atmosfere, kroz fotkice.
Photo by Nešo – Skorašnik.
