Danas, u 17 sati pored Marmontovog mosta u Oštarijama otkrivanje je spomenika Ivanu Mihaljeviću Baraku.
Na svečanosti će nastupiti i KUD “Klek” Ogulin, KUD “Tounjčica” Tounj, KUD “Sv, Juraj” Zagorje Ogulinsko i KUD “Stenjevac” Zagreb.
Kako bismo opisali značaj Ivana Muhaljevića prenosimo tekst Nikoline Luketić Delija koji je napisala za zbornik posvećen Jivi.
“Da bi naše mlađe generacije znale tko je bio ovaj veliki čovjek donosim tekst koji sam za molbu gosp. Zvonka Trdića, napisala za zbornik posvećen Jivi.
“Napisati nekoliko rečenica o Ivanu Mihaljeviću Jivi nije nimalo lagan zadatak. Ipak, u više od trideset i pet godina naše suradnje, upoznala sam ga dovoljno dobro da mogu slobodno reći da je bio vrsni znalaca tradicijske baštine šireg ogulinskog područja, vrhunski pjevač i veliki domoljub.
No, krenimo redom. Član ogulinskog folklornog društva, najprije KUD-a „Ogulin“, a zatim KUD-a „Klek“ postao je od samog osnutka društva, 1981. godine. Isticao se je svojim jakim, oštrim i čistim glasom te bez problema počimao pjevati, odnosno “voditi” mnogobrojne napjeve, a za njim bi “bajsirali” mnogobrojni ogulinski folkloraši.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, naša suradnja se produbila i s vremenom je postao kazivač koji me je najviše upoznavao sa ogulinskom tradicijom, običajima, pjesama i plesovima.
Redovito je sa velikom voljom i ljubavlju dolazio na probe KUD-a „Klek“ te uvijek zračio velikim optimizmom, smijao se svojim grlenim glasom i objašnjavao brojne običaje, na svojem čakavskom dijalektu. Ta ljubav je bila toliko velika da nijednu probu nije propuštao, a najčešće je od svoje kuće u Mihaljevićima do Oštarija (cca 4 km) pješačio, a zatim s nekim od kudovaca autom došao do Ogulina.
Od 1995. godine postao je neizostavni član ogulinskog folklornog društva bez kojega je bio nezamisliv bilo koji nastup, a znanje koje je posjedovao bio je presudno u brojnim projektima KUD-a „Klek“.
Danas, kada čitam svoje zapise ogulinskih tradicijskih napjeva, kojih sam zapisala više od dvije stotine, postajem svjesna da je kazivač zasigurno polovice od njih bio upravo Jiva. Na svakoj probi bi se sjetio nekog novog napjeva koji je bio pohranjen u njegovoj nevjerojatnoj memoriji, te ih je iz nje, prema potrebi „izvlačio“ i dijelio da ostanu sačuvani od zaborava.
Bio je izvrstan kazivač koji je izvrsno znao i svjetovne i crkvene tradicijske napjeve te je nevjerojatno, da je riječi svih stihova znao bez greške.
Posebno je dojmljiv bio njegov odlazak na nastupe, kada je u opuštenoj i veseloj atmosferi, u autobusu prepričavao zgode i običaje kojih se sjećao, te pjevao pjesme koje sam tada brže – bolje snimala diktafonom, bojeći se da ih ponovo neće pjevati i da neće ostati zabilježene.
Izuzetno puno mi je Jiva pomogao i oko pisanja knjige Tradicijsko ruho ogulinskog kraja. On je uistinu toliko toga znao o ogulinskoj narodnoj nošnji, njenim varijantama, nazivima pojedinih dijelove, načinima izrade da bi ta moja fotomonografija zasigurno bila puno siromašnija mnogobrojnim važnim podacima, da nije bilo njega.
U niz navrata smo zajedno sjedili u prostorijama KUD-a „Klek“ i pričali o nošnji, a ja sam sve zapisivala u detalje. A kada sam sve krenula stavljati na papir, shvatila sam da neke „kockice“ u mozaiku priča nedostaju pa smo ponovo i ponovo iščitavali tekstove koje sam napisala, a on bi sa velikim strpljenjem iste nadopunjavao i objašnjavao određene segmente.
Da, bio je Jiva veliki kazivač, veliki čovjek. Veliki obol osim u ogulinskom KUD- u „Klek“ ostavio je i u radu KUD-a „Gradina“ iz Modruša. Od samih osnutaka društva, polovicom 90. godina 20. st. bio je okosnica modruškog društva, temelj i stup na kojemu su počivali svi nastupi na smotrama i rekonstrukcije svih običaja. Toliko je dobro poznao tradicijsku baštinu modruškog kraja, da je mogao satima pričati o običajima i pjevati različite napjeve, a svi ostali folkloraši su ga sa velikom pozornošću slušali i upijali njegovo znanje.
Jiva je bio čovjek kojega su „svi znali“. Ovo „svi“ uistinu ima svoju težinu jer na koju god smotru došli, bilo sa KUD- om „Klek“ ili pak sa KUD-om „Gradina“ brojni folkloraši iz raznih krajeva Lijepe Naše su se sa njim pozdravljali poput velikih prijatelja, i bilo je jasno da ga poznaju te da je izuzetno zapažen u folklornim krugovima. To se je potvrdilo i nakon što nas je napustio, jer su na adresu KUD-a „Klek“ stigle mnogobrojne poruke sućuti sa svih strana Hrvatske.
Kada danas razmišljam o Jivi, shvaćam da je bio uistinu poseban i nezamjenljiv. Meni, kao etnologinji i folklorašici nedostaje jako puno. Unatrag nekoliko mjeseci bezbroj sam puta poželjela da ga nazovem i pitam za neku tradicijsku pjesmu ili običaja. Pišući sada knjigu o božićnim običajima ogulinskog kraja, niz puta sam imala potrebu, neki običaj sa njim provjeriti, razmotriti, svjesna da njegova kazivanja nedostaju, žalosna što još više nisam sa njim provela vremena, zapisujući sve čega se sjećao.
Ipak, njegova ostavština u KUD- u „Klek“ je ogromna. Njegova kazivanja su kroz knjige citirana, on spominjan niz puta te će kao takav, vrsni znalaca tradicijske baštine ostati zauvijek u pisanim tragovima, ali i u mom sjećanju.
Jer, surađivati sa Jivom je bila privilegija. Učiti od njega bila je najveća nagrada. Boljeg učitelja i znalca ogulinske tradicijske baštine, zasigurno nije bilo.
Bio je duša KUD-a „Klek“, veliki čovjek, veliki pjevač, veliki folkloraš. Nedostaje nam beskrajno…
Jedna od njegovih omiljenih pjesama je bila “Starino moja planino – dok sam po tebi odio, ‘rvatski barjak nosio …“ Vjerujem da tu našu ogulinsku starinu nosi sa sobom u nebeske dvore.
Nikolina Luketić Delija, umjetnička voditeljica KUDa ‘”Klek'”
