Kirurg, subspecijalist traumatologije, ravnatelj Opće bolnice i bolnice branitelja Domovinskog rata Ogulin, doktor Davor Vukelja – za naš portal govori o svom poslu, ali i sasvim osobno – o situacijama iz kirurške sale koje su ostavile traga, o životnim stavovima i principima, o poslu ravnatelja i osobnom životu.
Kako vam počinje dan, jeste li ujutro prvo kirurg ili ste ravnatelj, koje su obaveze ujutro primarne?
Moram priznati da sam primarno kirurg. Ja sam se prihvatio pozicije ravnatelja, zato što mislim da mogu doprinijeti tome da ova bolnica bude što bolja, ali sam prije svega kirurg i to želim i ostati. To mi je prioritet.
Ujutro krećem sa sastancima, prvo skup dežuraca, onda vizita na odjelu, rješavanje kritičnih stvari, onda se svi raspršimo.
Koliko često operirate?
Ovisno o hitnoćama, ali 3, 4 dana u tjednu sigurno.
Nosite li posao kući? Razmišljate li o operacijskoj sali i pacijentima? Ili zatvorite vrata sale i bolnice?
Znate da to nije tako. Ne možete otići dok nije sve dobro. To je zbilja tako. Nije to floskula, pogotovo u početku. Sad s godinama skupiš iskustva, pa se lakše s tim boriš, pa možeš i prespavati neke noći, ali čim dođe nešto delikatno, ako ne ide operacija kako treba, onda bude stvarno teško. Da pokucam (kuc! kuc! kuc!) jako dobro nam ide, komplikacije su minimalne, mortaliteti su minimalni, uvijek ih ima u kirurgiji, to je nažalost statistika, ali mi smo jako dobri.
Razmišljam o poslu, da. Ne mogu funkcionirat ako sam baš opsesivno u tome, ali razmišljam o pacijentima. Nikome nije svejedno.
Kao kirurga vas pitam, što vam je najbolje u poslu. Što vam puni baterije?
Kad vidim da ću uspjeti pomoći, nekoga izliječiti … Čim je ozbiljnija stvar u pitanju, a rezultat bolji, to je užitak veći. Naravno, sretan si kad pomogneš nekome, makneš lipom pa ga to više ne smeta. A kad su velike stvari, velike operacije – i riješiš stvar, onda je to neopisivo.
Kad nekome spasiš život, kad nekoga spasiš u smislu da neće biti invalid, nego će za par mjeseci hodati samostalno – to puni baterije.
Imate li neku situaciju, neku operaciju koju pamtite, za koju biste mogli reći da vas je na neki način obilježila?
Došao nam je čovjek koji je nastradao u šumi, imao je granu u prsnom košu. Cijela sala je bila puna krvi, litre krvi po podu. To je ogroman šok, i za mene i za mog asistenta, koji smo na sve navikli, a kamoli za druge. Tu je bilo puno specijalista, od dermatologa, otorinaca koji su došli vidjeti, jer je to bilo doista dramatično.
Taj tren, kirurg koji je bio sa mnom, on je sada u mirovini, on mi je davao mirnoću, on je bio taj apaurin za mene. Adrenalin je bio toliko jak da ti nisi svoj, ti treperiš, želiš tog čovjeka spasiti, a nisi spreman, nisi educiran za to. To se vidi jedan put u karijeri ili nikada.
Takav slučaj bi imali šta raditi u velikim bolnicama i to ekipa koja se samo time bavi. Torakovaskularni kirurzi, kardiokirurzi – oni bi imali tu posla i dobro bi se namučili. Nitko me nije pripremio za to, malo iskustva, malo godina, a želja velika. I uspjeli smo. Na kraju je čovjek izašao nakon 10, 12 dana na nogama iz bolnice.
Taj pacijent je došao nakon par mjeseci k meni u ambulantu, ja nisam imao pojma tko je. Došao je radi neke banalne stvari na laktu. Meni je sestra rekla „Jel vi znate tko je to.“ Ja njega gledam: „To si ti?“ „Da.“ Rekao sam mu: „Čovječe, ti si dva puta rođen. Rijetko se ljudi dva puta rađaju, al ti si taj. Ja iskreno ne znam kako smo te uspjeli spasiti.“
Samo zbog tog jednog čovjeka, zbog jednog takvog slučaja, napravljenog u ovako maloj bolnici, sve je vrijedilo i sve vrijedi.
A što vam je najteže?
Kad ne uspiješ pomoć, kad izgubiš pacijenta. To je užas. Nikad se čovjek ne navikne, ako je normalan.
Bude li ponekad tako teško da se pitate zašto niste izabrali neko drugo zanimanje? Recimo, da radite s papirima, pa se isprinta novi dopis i sve ispočetka, kao da ništa nije bilo?
E, baš tako, da.
Gledajte, mi ćemo uvijek pomoći. Ali, moraš biti svjestan da nisi bog, nego si čovjek. I uvijek se pitaš …
Čak i kad je čovjek dobro, izvan životne opasnosti, kad hoda, ali vidiš da šepa, ti se uvijek pitaš – jesi mogao operativno bolje, jesi možda mogao staviti malo više vijaka, jesi možda mogao antibiotik duže ili kraće … Uvijek se pitaš. Svašta se pitaš.
Jedino se ne pitaš kad on ode na dvije noge s odjela. Onda si sretan.
Najgore je što vidimo puno puta … da pomoći nema. Znači otvoriš abdomen i vidiš da čovjek nema prognozu nikakvu, napravimo sve, zatvorimo i ono šiješ, trudiš se i vidiš i znaš da od toga nema ništa, i tako dalje. Znaš da mu nisi mogao nikako pomoći. I onda opet se pitaš da smo ovo, da smo ono , da je on došao ranije, je li mi rekao sve kako je bilo … pa da smo ovo, da smo ono. Puno puta skužiš da nismo mogli bolje. Ali te to svejedno dugo muči. Uvijek se pitaš. Smrti su ružne.
Nosiš sa sobom doma.
Jeste li bili u situaciji da ste operirali nekog svog, bliskog? Odgovorite ako nije previše indiskretno.
Puno puta razmišljam što bih ja da se nekome od mojih nešto dogodi. I siguran sam da bih ja to tehnički najbolje izveo, ne bih nikome dao. Ali ne znam … da se nešto nepredviđeno, loše dogodi, dal bi si to ikad uspio oprostiti.
Koliko vi provodite sati u bolnici?
Teško pitanje. Puno. Ja kad sam dežuran, sutra bi trebao ići doma, ali to je neizvedivo. Znači, ja moram ostati, pomoći.
Jako puno vremena provodim u bolnici, meni je jako stalo do bolnice i do odjela.
To je borba. Vi svaki dan imate 5 radilišta. U ambulanti ponekad imate 50 pacijenata. U velikim kućama to radi jedan liječnik taj dan. Mi trčimo iz ambulante na endoskopiju tj. gastroskopiju i kolonoskopiju, to inače rade internisti, ali ovdje mi to radimo. Imamo hitni trakt, gdje nas zovu kad nas zovu. Čeka nas sala, instrumentarka zove: „Pacijent je u sali, gdje ste.“ Imate odjel gdje morate pregledati, previti pacijente. I asistirate kome treba, recimo ortopedu asistirate. To je nama 5 radilišta svaki dan. Znači, ja ne mogu iz dežurstva otići i ostaviti kolegicu samu.
Kada se bavite ravnateljskim poslovima?
To uspijem u drugoj fazi radnog dana. Kad stignem. Ravnateljskim poslom se puno puta bavim i u ranim jutarnjim satima, sve ovisno o zahtjevima, potrebama i hitnoćama.
Skoro ste na polovici mandata, kako biste ocijenili dosadašnji rad?
Zadovoljan sam. Situacija nigdje nije sjajna, kada govorimo o dugovima, o listama čekanja, ali mi smo zdrava bolnica, dobra bolnica. Ne treba zaboraviti da smo braniteljska bolnica, dolaze nam hrvatski branitelji iz cijele zemlje i oni imaju prednost. Mi u zadanim okvirima poslujemo odlično.
Ne vidim se u nekom KBC-u, imao sam prilike otići. Ali, ja sam dijete Ogulina, meni je dosta toga u životu bilo jasno od početka. Znači, kad sam išao u osnovnu školu, ja sam svaki dan prolazio pokraj ove bolnice i uvijek sam kao dijete razmišljao da ću ja tu raditi. Meni je uvijek bilo jasno da ću ja tu ostati i probati tu nešto novo donijeti, jer mi je stalo da ta bolnica opstane, ne samo zato jer je ona naša, nego jer … zbilja je dobra. Ako se sagleda zdravstvo realno i iskreno, onda je ovo dobra i zdrava bolnica.
Jeste strog ravnatelj?
Neki dan mi je došao dimnjačar i rekao mi je: „Znaš, ne vole te u bolnici.“ Ja sam rekao: „Pa nekako to znam.“ Ali, nisam drugo ni očekivao, jer znam da sam ja taj koji ih nakon svega tjera da se pokrenu i krenu raditi. Ali, zašto? Ja sebe ne štedim nikada u ničemu. Kod kuće se ne štedim, ne štedim svoje klince, ne štedim sebe u poslu. Pa zašto bi štedio bilo koga od svojih suradnika.
Ja sam fino odgojen i nisam bahat, ali volim rad, ne volim nerad i cijenim one osnovne stvari koje su me roditelji učili. I tako se ponašam.
Ali s godinama steknete i to da vas previše ne pogađa nečije mišljenje. Ja svakoga mogu pogledati u oči.
Šta se tiče rada, zadataka, obaveza, u fokusu mi je bolnica kao ustanova i svaki pacijent. Ovo nije floskula.
Spomenuli ste djecu, klince. Koliko vam ostaje vremena za obitelj?
Sa 7,8 dežurstava mjesečno, sa svim ostancima kad treba, bio bi najsretniji da iz dežurstva mogu otići doma. Imam i kuću i okućnicu i tu treba vodit brigu, razne obiteljske stvari – to mi dosta pati. Ali, koliko sam ja doma, to sam onda zbilja kvalitetno doma.
Sinovi znaju kad doma moramo nešto napraviti, oni mi pomažu, jer su već veliki dečki. Bave se nogometom, sviraju gitare, klavire, oni su svugdje pomalo. Odgajam ih kako su mene odgajali, nema popusta ni za njih, kao i na poslu, isti je princip i doma. Supruga je učiteljica u osnovnoj školi i uvijek smo kod bitnih stvari u odgoju složni. Možda djeluje da je to strogo, ali djeca vole pravila i vole čvrstu ruku.
Uvijek sam na svakom treningu i utakmici na kojem mogu biti, čak se znam i mijenjati za smjene u bolnici, ako je neka utakmica.
I rekao sam im: nema u životu nerješivog problema. Ja sam tu da pomognem kad god treba. Nemojte ništa skrivati, rješenje za sve postoji i naći ćemo ga. I kad ne vidiš rješenje, ono postoji, samo ga ti taj tren ne možeš naći. Saberi se. Prespavaj. Ima rješenja za sve. To shvatiš u životu.
Šta vas opušta?
Imam ja svoje kanale gdje se ja opuštam. To je sport, trčim, teretana, tjelesna aktivnost mora biti. To je nešto što je kao dobar dan.
Kad god imam slobodno, volim otići na neko putovanje, izlet.
Kad sam dežuran, kad sam preumoran, kad mi je teško, onda guglam i maštam gdje ću otići kad budem mogao. To me onda opušta. Ali, onda nekad i odemo. Pa se tako moje maštanje nekad ostvari. Ma kažem vam, kao i sinovima što sam rekao: za sve postoji rješenje.
