Sjećanje na pad i žrtvu Saborskog 12. 11. 1991. iz pera Ivana Vukovića
Dana 12. studenoga obilježavamo 33. godišnjicu pada i žrtve Saborskog. Jedna od najdugotrajnijih
obrana i jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu dogodio se upravo ondje, a 12. studeni najcrnji je
datum u povijesti mjesta, jer je toga dana ubijeno i poginulo 38 mještana.
Kako bi se to veliko stradanje što je više moguće spasilo od zaborava, u Muzeju Domovinskog rata
Karlovac – Turanj na godišnjicu pada 12. 11. bit će održano predavanje o Saborskom u Domovinskom
ratu. Znanstveno-stručni skup „Općina Saborsko i okolica u prošlosti i sadašnjosti“ bit će održan 17. 5.
2025., a predstavit će bogatu, ali nepoznatu povijest Saborskog, po broju stanovnika malenog, ali po
herojstvu i žrtvi velikog sela u krajoliku prekrasne prirode, omeđenom smaragdnim Plitvičkim jezerima,
stoljetnim veličanstvenim šumama Plitvica i planine Male Kapele te kristalnim izvorima vode i
jedinstvenim periodičnim Blaćanskim jezerom. Teško da bi se moglo zamisliti ljepše, zdravije i mirnije
okruženje. Nažalost, Saborsko je bilo okruženo i najvećim poligonom 5. vojne oblasti JNA prema Slunju,
istaknutim zapovjednim mjestom JNA na Plitvicama koje su krvarile još od „krvavog Uskrsa”, vojarnom
JNA u Ličkoj Jesenici, vojnim aerodromom JNA Željava, te jednima od najvećih žarišta velikosrpske
pobune, Plaškim i Titovom Korenicom. Saborsko su napadali JNA, paravojne postrojbe sastavljene od
ličkih Srba te dobrovoljci iz raznih krajeva Srbije.
Velikosrpska ideologija je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu
koji je bio od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova i za plan presijecanja Hrvatske. U tim
planovima, Saborsko je trebalo okupirati još u kolovozu, a onda krenuti prema Ogulinu, kako je pisao
Plaščanski ratni bilten: Nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim
Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine. Ogulin se tad još nije naoružao, jer
nisu osvojene vojarne na ogulinskom području koje su bile goruća prijetnja, a Hrvatskoj je prijetilo i
presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora: ceste
i željezničke pruge Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps
Hrvatske te slom obrane Hrvatske. Daljnjim spajanjem Gorskog kotara, Like i Korduna s Bihaćem i
Bosanskom krajinom, Hrvatska bi se našla u bezizlaznoj situaciji i „Oluja” bi bila gotovo nemoguća. Taj
plan nikada nije realiziran, a veliku zaslugu u tome ima dugotrajna obrana Saborskog koja je trajala točno
sto dana.
Srpski ekstremisti u odmetnutoj Plaščanskoj dolini su uveli strahovladu i ubili pojedine ugledne
plaščanske Srbe koji su se zalagali za mir i suživot, čime su mnoge ušutkali. JNA je naoružala lokalno
srpsko seosko stanovništvo, a velikosrpska propaganda plašila ih je da im hrvatske vlasti spremaju
genocid. Sve je bilo spremno za rat protiv Hrvatske.
Saborsko, to malo selo koje je postojalo i prije Turaka, starije od centara tog prostora, Karlovca, Ogulina i
Gospića, koje je preživjelo sve ratove na granici velikih carstava i uvijek se iznova obnavljalo, koje je
preživjelo i usprkos stravičnih oko 500 žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, tada je bilo osuđeno na
smrtnu kaznu. Za vrijeme Turaka raseljeno i uništeno, ponovno je naseljeno nakon pomicanja turske
granice početkom 18. st., a današnji Saborčani su starim porijeklom Brinjaci, Ogulinci, Modrušani,
Gorani, lički Bunjevci. Svima je zajedničko da su stoljećima branili Hrvatsku i Europu od raznih osvajača
i uspjeli opstati na tom području do današnjih dana, usprkos svim nedaćama. Saborsko je prvi put
napadnuto 5. kolovoza 1991., kada još nije bilo Hrvatske vojske, a prve napade tih dana uspješno su
obranili malobrojna policija i domaći seljaci s lovačkim puškama. Napadači su planirali selo osvojiti u
nekoliko dana, a teško da su mogli zamisliti da će otpor potrajati točno sto dana.
Nakon prvog napada, počinju se organizirati Saborčani koji žive i rade izvan Saborskog, u Zagrebu,
Rijeci, Karlovcu, Ogulinu, Slavoniji, inozemstvu. Legalizirani kao Samostalna satnija Saborsko, krajem
rujna se konvojem iz vojarne u Črnomercu, 102 dragovoljca probijaju preko Kapele u Saborsko, nakon
čega je ustrojena Ratna jedinica Saborsko od 250 ljudi. Dugotrajna obrana Saborskog uvelike je pomogla
ogulinskim snagama da osvoje vojarne na svom području, čime se Ogulin naoružao i spriječeno je
presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Hrvatske snage iz Ogulina opkoljavaju jedno od najvećih
skladišta oružja JNA, Oštarije I. i II., koje JNA 13. listopada 1991. diže u zrak, a eksploziju 10 milijuna
kg eksploziva novine uspoređuju s Hirošimom.
Branitelji Saborskog su kroz šumu pješice preko Kapele odlazili na najbliži slobodan teritorij, a potom u
Ogulin po streljivo i sanitetski materijal, koje su opet pješice preko Kapele donosili u Saborsko. Početkom
rujna, plitvički teritorijalci u zasjedi ubijaju prvu trojicu branitelja Saborskog koji su se u Slunj uputili
tražiti lijekove i liječničku pomoć za civile. Zapovjednik PS Ogulin Ante Ujević izjavljuje za Novi list:
Na njihovom mjestu mnogi bi se predali, ali to nisu obični ljudi, to su heroji. Svi do jednog.
Ne možete to ni zamisliti, još takve nisam vidio, srce mi se kida zbog njih.
Saborsko je bilo mjesecima odsječeno i opkoljeno, bez pomoći, bez struje i telefonskih veza sa svijetom.
Nedostajalo je lijekova, sanitetskog materijala. U liječenju, Saborčanima je mnogo pomogao i liječnik
ogulinske bolnice dr. Zorko, koji je dragovoljno konvojem došao u selo.
Deset dana prije pada Saborskog, 2. 11., 3 MIG-a i tenkovi napali su Saborsko i tog dana poginula su
petorica branitelja, a 13 branitelja je ranjeno te su uspješno prebačeni šumom na liječenje u Slunj, a
najteži ranjenici u Bihać. Usprkos ogromnim gubicima, napad je odbijen i tenkovi bježe natrag.
Nakon junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred puškama Saborčana, jedna od
tada najjačih vojski Europe je odlučila osvetiti se za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim
redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje je mogla imati. Saborsko je napadano avionima
koji su polijetali sa Željave i s Udbine. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone
tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni,
dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i tzv. Krajine te preko 1000 do zuba naoružanih vojnika.
S druge strane, Saborsko je branilo oko 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i
bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, te nije bilo nikakvog generala
ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Samo obični ljudi sa svojim vrlinama i greškama, ali
s velikim srcem. Napadom na Saborsko 12. studenoga., zapovijedao je Čedo Bulat koji će 1995. u Oluji
predati korpus generalu Petru Stipetiću. Padom Saborskog 12. 11., preživjeli mještani, među kojima i
mnogo staraca, danima su se izvlačili pješice kroz snijegom okovanu šumu. Mještani donjeg Saborskog
prešli su planinu Kapelu i stigli do slobodnog područja Lipica i Stajnice te su zbrinuti pretežno u Ogulinu.
Ostali su stigli do Slunja koji je okupiran četiri dana poslije. Kada su prognanici počeli pristizati na
slobodan teritorij, javnost je prvi put čula da je selo palo.
U Saborskom je u Domovinskom ratu ukupno ubijeno i poginulo 52 ljudi, od čega je 9 nestalih. U župi
Saborsko stradale su 54 žrtve. Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. Poginula su čak
tri para braće branitelja (2. 11. braća Matovina, a 12. 11. braća Dumenčić i braća Štrk). Tri sestre
Matovina, Kate, Marija i Lucija, su ubijene 12. 11., kao i Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić.
Ubijeni 12. 11. su i bračni par Vuković i bračni par Dumenčić. Najstarije žrtve su Polde Conjar i Mate
‘Matan’ Matovina, rođeni 1895. i također ubijeni 12. 11. Unuci ubijenog Matovine su poginula braća
Dumenčić.
U Saborskom su, uz 6 pojedinačnih grobnica, pronađene dvije masovne grobnice. Petnaest žrtava ubijenih
na dan okupacije i bačenih u zajedničku jamu na lokaciji Popov Šanac u blizini župne crkve, pokopane su 15.11. a sprovod je predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut. Počinitelji zločina u Saborskom osuđeni su u odsutnosti i nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru. U Saborskom su uništene i spaljene sve kuće i svi objekti. Ranije teško oštećena, miniranjem je u
potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1864. Teško je oštećena crkva Rođenja BDM,
srednjovjekovna crkva dograđena 1726., spomenik kulture nulte kategorije. Selo je oslobođeno 5. 8.
1995., na 4. godišnjicu prvog napada. Premda je broj stanovnika općine Saborsko od 1991. do 2021. pao s
1501 na 474, a samog naselja Saborsko s 852 na 334, pozitivna je vijest da ima djece u područnoj školi i
vrtiću u Saborskom. To daje optimistično svjetlo za budućnost tog krvlju natopljenog, neuništivog i po tko
zna koji put iznova iz pepela uskrsnulog, malog, ali velikog komadića hrvatske zemlje.
