U subotu 9. studenog u Oštarijama je održan do sada nezabilježen skup u organizaciji Baštinika Oštarija (Ivica Mihaljević, Anton Božičević i Nikola Gračanin) s nazočnošću velikog broja akademika, eminentnih osoba iz svijeta znanosti i kulture, članova Družbe “Braće hrvatskog zmaja” kao i članova Hrvatskog kulturnog saveza iz Slovačke. Povod ovom eminentnom skupu bilo je otkrivanje spomen ploče s bistom Franu Kurelcu, eminentnom hrvatskom filologu, domoljubu, akademiku i borcu za hrvatski narodni jezik s druge polovice 19. stoljeća a povodom 150 obljetnice njegove smrti i 195. obljetnice njegova dolaska u Oštarije. O značaju Frana Kurelca govorili su akademik Ranko Matasović, tajnik Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademik Slobodan Prosperov Novak i prof. emerita dr. sc. Diana Stolac. Pokrovitelj skupa bio je akademik Mislav Ježić a nazočili su i pročelnica Odsjeka za kroatistiku Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Rijeci izv. prof. dr. sc. Natalija Palašić i dr. sc. Vida Vukoja, ravnateljica Staroslavenskog instituta. Nazočili su i dipl. ing. Radoslav Janković, predsjednik Hrvatskog kulturnog saveza u Slovačkoj i članovi Muškog jačkarnog društva Hrvatski Jandrof iz Bratislave koji su uz domaći župni zbor izveli nekoliko skladbi. O značaju i ulozi Frana Kurelca iscrpno je govorio i svećenik zagrebačke nadbiskupije mons. Nedjeljko Pintarić koji je ploču i bistu blagoslovio. Tom prilikom on je poručio:
“Sve vas srdačno pozdravljam na ovom svečanom događaju obilježavanja 150. obljetnice smrti Frana
Kurelca (1811–1874), „znamenitog, učenog, slavnog i prostodušnog Ličanina“, koji je „u Oštarijama proveo dio svoga života od 1829. do 1833. godine, ponijevši i odavde „klice ljubavi za domaće jezično blago“, postavši na tom burnom području hrvatskog identiteta, „ne samo
jedan od najoriginalnijih hrvatskih filologa, kulturnih djelatnika, narodnih preporoditelja, širitelja nacionalne svijesti i najsvestranijih učenjaka devetnaestoga stoljeća, nego i posve izuzetan, i gotovo neusporediv originalan čovjek“, koji je svojim radom ostavio veliki trag u povijesti druge polovice devetnaestoga stoljeća. U ovoj zemlji gdje kolijevku ima, Gdje pri krštenju primi očišćenje, Od majke gdje ču prvu popijevku, Prvo moljenje. Ovo su riječi jučerašnjeg himna Jutarnje iz časoslova, službene molitve Crkve, napisane za
spomendan blaženog Gracija iz Mula (+9. studenoga 1508.) Fran Kurelac obišao je i taj „zaljev hrvatskih svetaca“ u kojem je rođen bl. Gracije, krsnim imenom i prezimenom Pavao Krilović, iz Boke Kotorske. U Fluminensiji je objavio 1862. godine tekst, nakon što je obišao »batinom u ruci pješke sva naša i najzabitija sela«, da »se uvěrio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosědioca nikdě nejma«, da »uz morje vse je Hrvat, i vsaka besěda, čto ju Vuk ima u svom rěčniku zapisanu kao južnu ili jugozapadnu, ta se govori ne samo po primorju Hrvatskom nego i po vsoj Dalmaciji, zemlji praHrvatskoj«. I upravo zadnja riječ iz pročitane strofe – moljenje – imalo je u Kurelčevu životu veliku važnost. Proučavao je Kurelac hrvatski jezik onodobnih molitelja, i u knjigama i molitvenicima namijenjenim svećenstvu i vjernicima. Moljenje , osobito psalterij sa 150 pjesama-molitava, nastajao u židovskom ambijentu barem tijekom sedam
stoljeća, ostavio je neizbrisivi trag na kršćansku molitvu. U okrilju Crkve, sukladno zahtjevima vremena, katehizacije ili protureformacije, osim liturgijskih knjiga nastaju i brojni molitvenici koje možemo definirati kao „zbirke molitava, tekstova i pjesama namijenjenih za
privatnu pobožnost ili javnu službu Božju, bilo pojedinaca, bilo zajednice vjernika.“ Nije tu riječ samo o molitvenicima koji bi se izdavali na latinskom jeziku, nego na narodnim jezicima, i ne samo službene molitve Crkve nego one molitve koje su iznjedrene od „začinjavaca“ kao i običnog pobožnog puka. Recimo koju, kako bi poticajno rekao sam Kurelac, o tom segmentu njegova rada. Godine 1861. priredio je o
svom trošku za ponovno izdavanje u Rijeci djelo Pochkorni i mnozii inii psalmi Davidovi sloxeni v slovignschi iazich na cislo, i miru: po Scymunu Budineü Popu Zadraninu, objavljeno 1582. u tiskari Francesca Zanettija u Rimu, u koji je Šime Budinić, tajnik
i kanonik zadarske nadbiskupije vješt »glagoljaškoj slavenskoj knjizi« poslan godinu dana ranije nadgledati tiskanje liturgijskih knjiga. Psalmima je priključio i Pĕsmu o muci Gospodinovoj Iva Tomka Mrnavića Splićanina. Sedam godina kasnije, 1868, izdaje Stope
Hristove, čto ih někad napisao na jeziku Latinskom Toma Hammerken, koludar svetog Augustina, iz Kempena, a sad ih na Hrvatski jezik prěveo Fran Kurelac. Znamo da je to slavno i utjecajno kršćansko-filozofsko djelo pod naslovom “De imitatione Christi”
napisao Toma Kempenac g. 1441., a prvi ga je na hrvatski jezik preveo otac hrvatske novovjeke književnosti Marko Marulić, 20. lipnja 1500. godine. Na hrvatski su jezik Kempenčevo djelo u proteklih pet stoljeća prevodili kronološkim slijedom na sve tri dijalektalne stilizacije,
ovim redom: isusovci Atanazije Jurjević (u dvanaestercu!) i Bartol Kašić, Franjo Kovačić, Dominik Pavičić, Grgo Kapucin, Marijan Jajić, Fran Kurelac, Mijo Filetić, Stjepan Bosanac, Klement Bušić, Ivo Blažević, blaženi Alojzije Stepinac (prevodio u tamnici, a objavljeno anonimno) i
Antun Jarm. Od XV. stoljeća to je najčitanije i najutjecajnije duhovno štivo u Europi, objavljeno u više od 4000 izdanja i prijevoda.
Kad je riječ o molitveniku, onda molitvenik Otče, budi volja tvoja Jurja Dobrile, čije je prvo izdanje 1854. u Trstu objavio još kao svećenik, a zatim niz izdanja kao biskup, privlači pozornost. Svoje pisanje i prevođenje Dobrila je započeo u vrijeme kada Fran Kurelac tek
započinje svoju djelatnost. Može se reći da se već i u tom molitveniku prelamaju jezično-pravopisni problemi toga doba, ali unatoč različitim pristupima hrvatskom jeziku,Kurelac pozdravlja Dobrilin molitvenik diveći se kako mu je jezik gladak, pravilan i razumljiv; jezgrovit, kratkih
rečenica i jasnih izražajnih misli. Cilj Dobrilinog molitvenika bio je prosvjećivanje istarskoga puka, često se nazivao i „narodnom čitankom“, kao što su to bila izdanja i Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima. Kurelca zasigurno resi krjepost ustrajnosti, neobična jakost i veličina njegova duha, osobito na putu njegove misije buđenja svojeg naroda iz dubokog sna, unatoč tolikim obiteljskim tragedijama i teškom životu u siromaštvu i stalnom seljenju. Njegovo obiteljsko okruženje uglavnom je protkano nesrećama i tragedijama. Za sebe je znao kazati: „ja siromah bez kruha i ruha…„ Visoko su ga cijenili mnogi suvremenici, premda je imao i protivnika i polemički nastrojenih suparnika.
Između crkvenih suradnika spomenimo samo đakovačkog biskupa Strossmayera, prvog predsjednika JAZU Franju Račkoga, kao i zagrebačkog kanonika Adolfa Vebera Tkalčevića (1825.-+1889.), koji je bio među prvih 16 redovitih članova JAZU, od osnutka 1866.
godine, podržavatelj hrvatske tradicije Sv. Jeronima i protivan „vukovcima“ i ciljevima Bečkog književnog
dogovora. U posmrtnog govoru Adolf Veber Tkalčević za njega je rekao, premda je bio slabog tijela:
„Pa ti, Frane brate, takav i tolik u ovaj si tijesni grob legao! Je li
moguće, da tebe tako slavna muža nekoliko grudicah
grije? (…)
Ivica Mihaljević kao glavni pokretač postavljanja spomen ploče ističe da ona pripada manjim sredinama kao što su Oštarije a što je Fran Kurelac tijekom svog djelovanja i svjedočio te je u planu u potkrovlju zgrade podići knjižnicu posvećenu Frannu Kurelcu.
