Razgovarali smo s Martinom Salopekom iz Ogulinom, u čijoj se obitelji već 60 godina uzgaja zelje, a iduće godine bit će 50 godina kako proizvode ogulinsko kiselo zelje. Martin je diplomirao povijest, firmu je naslijedio od oca i umjesto učenika i razreda – odabrao njivu.
Molim Vas za početak kratku povijest vaše firme?
Firma postoji od 95., jer je moj tata osnovao firmu, ali moja obitelj se bavi zeljem već 60 godina. Moji baka i deda su počeli 1963. godine sadit zelje i to je u prvo vrijeme bilo za ondašnju firmu Mrežnica, bili su kooperanti, onda su napravili svoje prve bazene. Iduće godine bit će 50 godina da baš radimo, proizvodimo kiselo zelje.
Otkud povjesničar u proizvodnji ogulinskog kiselog zelja?
Diplomirao sam povijest, jer je to bila moja velika ljubav i danas to volim, ne radim u struci, ali to mi je sada hobi, nije mi posao. Diplomirao sam i počeo sam raditi u školi, odradio sam stručno usavršavanje. Onda je bilo hoću li ostati u školi, završio sam godinu dana pa sam radio na zamjeni. I onda sam prelomio, neću ostati.
Znači, imali ste dilemu: zelje ili đaci?
Da. I presudilo je zelje. Jer, da ne uvrijedim nikoga, kad radite zelje vidite na kraju neki rezultat, kad radite u razredu
često nema rezultata. To je istina, brutalno je, ali je istina. Vi nekog poučavate godinu dana, odradite 70 ili 105 sati, on na kraju
godine on ne zna ništa, jer ne želi ništa učiti. To je strašno, to je porazno. Onda vam dođe roditelj i kaže da dijete mora
imati 5 ili 4, onda vam zove inspekciju i tako.
A zelje, zalijevaš, bereš, kiseliš, prodaješ…. Je li baš tako jednostavno?
A zelje – ako sam pogriješio, znam gdje sam pogriješio. Ako sam napravio dobro, znam da sam napravio dobro. I to je to. Nije
jednostavno, ima i ovo svoje probleme i izazove, ali to se rješava. Sad već 10 godina vodim firmu i sve se na kraju riješi.
Nije ovo lak posao. Zelje treba pokupiti s polja i pakirati. U ljeto punimo bazene, simultano kako vadimo, tako punimo. Imamo
oko 500 tona zelja. To vam je kao da se 12 nogometnih igrališta ispuni glavicama zelja. To sve treba kiseliti i pakirati. Da je lako, nije.
Koliko imate radnika?
Imamo 4 stalno zaposlena domaća i 8Nepalaca.
Ne ide bez stranih radnika?
Ne. Jednostavno, nije da nemate radne snage zbog uvjeta, nego nemate kome uvjete ponuditi. Ja objavim oglas, oglas stoji cijelu
sezonu, javi se dvoje ljudi. A uvjeti su, mislim, dobri. Radi se od 7 do 15, u sezoni ponekad do 17. Imaju pola sata
pauzu i za kavu još 10, 15 minuta. Plaću imaju 800 eura plus smještaj s režijama te prijevoz na posao. Moja iskustva s radnicima iz Nepala su
dobra, nemamo problema, rade što im se kaže, ne svađaju se.
Zašto je ogulinsko zelje posebno?
To vam je tradicija i posebno podneblje. Nas ne svrstavaju ni u Liku, ni na Kordun, a nismo ni Gorski Kotar. Imamo tu jednu
kotlinu koja je zanimljiva jer preko ljeta unatoč visokim dnevnim temperaturama noći uvijek budu svježe, ujutro bude rosa i to je očito čimbenik koji daje posebnu notu ogulinskom zelju. Listovi su tanki, idealni za sarmu.
Spomenuli ste plus 40 ljeti, koliko to utječe na proizvodnju? Je li navodnjavanje nužnost?
Je, ako želimo osigurati budućnost poljoprivrede na ovim prostorima, moramo ulagati u infrastrukturu. Jer, neke žrtve koje smo mi danas spremni podnijeti, u smislu fizičkog rada kojeg treba odraditi i toga da nemate privatni život, mislim da taj način života neke nove generacije neće htjeti prihvatiti. Instalacija tog navodnjavanje značila bi jednostavnije odrađivanje tog posla i sigurniji urod. Ja sam već potvrdio Karlovačkoj županiji svoj interes za izgradnju javnog sustava navodnjavanja. Mi sad ne možemo ostvariti urod, ako nemamo navodnjavanje. Tko nije navodnjavao – propao je. To je činjenica. Tako da se mi, što se tiče navodnjavanja, snalazimo i sada.
Kako se snalazite?
Kupili smo cisterne, dobili smo dozvolu od HEP-a za korištenje jezera Sabljaci i tako navodnjavamo. Ali, to je muka, vi morate razvlačiti cijevi kroz polja, dovoziti cisternama vodu, a ovo bi bio drugačiji sustav. Ovaj posao stvarno iziskuje žrtvu i neće to svatko prihvatiti. Zbog klimatskih promjena, to je neminovno. Tko se do sada nije prilagodio, on je ili na rubu ili je propao.
Što još smatrate važnim da bi se danas bilo uspješan poljoprivrednik?
Morate se prilagoditi i investirati u svoje znanje i opremu, ne možete raditi po principima od prije 5 godina, kamoli od prije 50 godina. To su takve promjene koje se događaju u poljoprivredi, da, ako ih ne pratite, ako se ne prilagođavate – gotovi ste. Promjene su u polju – klimatske promjene. Promjene su na tržištu – vi više nemate kao nekada da će vam neka zadruga uzeti 5 ili 50 tona, toga više nema. Ili ste veliki ili ste mali, između nema. Treba pratiti tehnologije, ne možete više imati utovar i sjetvu kupusa kao što je bila prije 10 godina. Promjene su na tržištu rada – troškovi rada su astronomski porasli. Mi smo nekad imali srednjoškolce koji su utovarivali kupus na prikolice, toga više nema. Ne žele srednjoškolci više raditi. Za naše mlade generacije, ja to slušam i u svojoj obitelji, uvijek je bila mantra – uči, uči, pa nećeš morat raditi. Što to znači?
Kako se snalazite kao poduzetnik?
Kao poduzetnik odgovorni ste za masu stvari, vi morate svaki dan voditi brigu o tome da sve funkcionira kako treba i ne
idete u 3 doma i ne zaboravite što se događa. Živite u firmi, 16 sati dnevno. Nekad ne možete ni spavati zbog nekih problema.
I stalno morate ulagati. Mi smo prošlih godina osigurali milijunske iznose iz europskih fondova za kupusaru, za mehanizaciju i plastenik, što također traži određena znanja i vrijeme. Ako ne ulažete, propadate. Morate stalno gledati da širite tržište, da ulažete, da širite djelatnosti, da ste inovativni u proizvodnji. I ako mislite da ste vi sad uredili svoj posao i da ćete tako mirno živjeti i raditi do penzije, žao mi je, to se neće dogoditi. Stalno su neke promjene. Nedavno smo počeli saditi muškatne i hokkaido tikve, to je nešto novo s čim smo krenuli i na tom se tržištu tek probijamo, ali nastojimo disperzirati proizvodnju i prodaju. Ljudi se kod nas još navikavaju na to, mnogima je to hrana za svinje i dalje, ali trendovi se mijenjaju. Prije 25 godina smo prodavali puno povrća na tržnici u Rijeci i tamo su se počele prodavati tikvice. Kod nas nitko nije jeo tikvice. Danas rastu u svim vrtovima i to je normalna stvar. Tako se nadam da će biti i s našim tikvama.
I za kraj, kako surađujete sa županijskim stručnim službama?
U zadnjih par godina se baš aktivirala suradnja sa županijom. Nekad prije je, barem ovdje na našem području, bila neka percepcija da se pomoć ne može ni dobiti. Mi smo u protekle dvije godine ostvarili gotovo 9 tisuća eura potpora za razne namjene: za nabavu novih strojeva i opreme, za nabavu materijala i opreme za navodnjavanje te za zasjenjivanje bilja. Mislim da su oni poradili na komunikaciji s nama i na pristupačnosti, informiranju. Javljamo se na javne pozive, nama puno znači ta financijska potpora. A ako županija uspije napraviti i javni sustav za navodnjavanje, to će nama biti ogromna pomoć.
Zdravko Salopek, otac
Proizvodnja se nezamislivo promijenila, neusporedivo. Prije 40 godina kupljeni su prvi traktori i prešli smo s konja na traktore. Prije se nije sadilo ni 50 posto koliko se sad sadi. Prije se sadilo 30 tona, a sad 500 tona. Cijeli sam život vezan uz ogulinsko zelje i moji roditelji su sadili. Nemamo vam mi neku tajnu recepturu za kiselo zelje, ja svakome govorim na tržnici koliko treba posoliti. Sol, zelje, slana voda. To je klasika.
Fadila Grdić, iz Ogulina, radnica u Poljoprivrednom obrtu Salopek
Zelje je super za zdravlje, puno je vitamina, najbolje za zimske dane. Znam kako se radi, sve je domaće, bez konzervansa. Sol, voda i čekamo da se skisa. Ljeti sam na njivi, zimi u pakirnici, posao je težak, ali navikne se čovjek. Dobar šef, dobra firma, tu sam već 10 godina.
Karlovačka županija putem javnih poziva pomaže poljoprivrednicima, koji mogu ostvariti potpore za nabavu mehanizacije, materijala i opreme. U 2023. godini u sklopu Programa potpora male vrijednosti u poljoprivredi i ruralnom razvoju 181 poljoprivrednik ostvario je
ukupno 234 tisuće eura potpore. Prošle godine potpore su isplaćene za 90 poljoprivrednika, u ukupnom iznosu od 156 tisuća eura. Isplaćuju se i potpore za pčelarstvo: u protekle dvije godine one iznose 23 tisuće eura.
