U nedjelju 16. kolovoza u mlađoj ogulinskoj župi bl. A. Stepinca održana je jutarnja misa na kojoj su se župljani oprostili s dosadašnjim župnikom fra Mirkom Kraljem. Uz njega koncelebrirao je i provincijal franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Branko Lovrić i umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije Josip Vnučec. U prepunoj župnoj crkvi zborom je ravnao Sani Francetić. Na kraju mise fra Mirko Kralj je uputio nekoliko pozdravnih rečenica župljanima:
“Zahvaljujem svim župljanima na predanom radu i odnosu prema svojoj župi, od ministranata, župnog pastoralnog vijeća, do zbora i svih volontera u župi. Lijepo prihvatite svog novog župnika, mladog svećenika Marija Kralja.” U nastavku nazočnima se obrati i provincijal fra Branko Lovrić. “Članovi naše provincije su preko 35 godina služili narodu od Tounja, pa do Saborskog, Plaškog i Ogulina. Zvanja je sve manje kao i djece. To je razlog zatvaranja naših samostana. Ipak, hvala dragom Bogu na mladoj misi koju ćemo slaviti naredne subote u ovoj crkvi.
Vrlo emotivni oproštaj u ime župljana fra Mirku je prenijela Ivona Rendulić:
“Dragi fra Mirko, dragi župljani, dragi prijatelji, danas se opraštamo od čovjeka koji je tijekom ovih pet godina postao mnogo više od našega župnika. Postao je dio naše župe, naših obitelji, naših radosti i naših svakodnevnih života. Pet godina možda zvuči kao dugo razdoblje, ali danas nam se čini kao da je prošlo u tren. A iza tih pet godina ostalo je toliko susreta, razgovora, osmijeha, lijepih riječi i trenutaka koje ćemo dugo pamtiti. Fra Mirko, teško je pronaći prave riječi za čovjeka koji je prema svakome znao biti drag, jednostavan i pristupačan. Čovjeka koji nikada nije štedio lijepu riječ. Uvijek ste znali pronaći nešto dobro u čovjeku, nešto što treba pohvaliti, ohrabriti i podignuti. Posebno ćemo pamtiti Vaše propovijedi. Bile su predivne – životne, tople, iskrene i razumljive. Nisu ostajale samo u crkvi. Često smo ih nosili sa sobom kući, razmišljali o njima i pronalazili u njima riječi koje su nam baš tada trebale. Ali ono što ćemo možda najviše pamtiti nije ono što ste govorili s oltara, nego način na koji ste živjeli među nama. Vašu dobrotu. Vašu smirenost. Vaš osmijeh. Vašu spremnost da saslušate. Vašu riječ ohrabrenja. I onu posebnu sposobnost da se čovjek nakon razgovora s Vama osjeti nekako bolje, mirnije i vrjednije. Zato danas ne želimo reći samo „zbogom“. Želimo Vam reći hvala. Hvala za svaku svetu misu, svaku propovijed, svaki razgovor, svaki osmijeh i svaku lijepu riječ. Hvala što ste nas znali okupiti i povezati. Hvala što ste bili svećenik koji je bio blizu ljudima – ne samo u crkvi, nego i onda kada je bilo teško, kada je trebalo ohrabrenje ili jednostavno kada je nekome trebalo reći: „Bit će dobro.“ Hvala Vam za ovih pet godina koje ste ostavili dubok trag u našoj župi.
Nakon mise održano je druženje u pastoralnoj dvorani uz piće i kolače koje su pripremile župljanke.
