Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi svece, ali i one koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a još nisu kanonizirani. Građani obilaze grobove svojih najmilijih – polažu cvijeće i pale svijeće. Zbog trenutačne epidemiološke situacije posjetitelji trebaju nositi maske i držati potreban razmak.
Za katolike 1. studenoga nije dan za tugu i crninu jer se tada slavi vječni život i svi oni koji su postali dio nebeske Crkve. U središtu svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi.
U židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin grob u dolini Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što se osobito odnosilo na datum smrti kršćanskih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i druge, iako na različit način i na različitom stupnju, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.
