U novoj rubrici “Izvan okvira” razgovaramo s Ogulincima koji žive ili rade izvan okvira, razgovaramo o stvarima koje uglavnom nisu u fokusu i nisu poznate njihovim sugrađanima.
Danas izvan okvira predstavljamo – Vlč. Bruno Lovaković.
Vlč. Bruno Lovaković
Vlč. Bruno Lovaković župni je vikar u našoj župi Svetoga Križa u Ogulinu. Građani Ogulina i vjernici uglavnom ga znaju kao svećenika no naš kapelan rekreativno se bavi nogometom te igra za NK Ogulin.

Rekreativno se bavite nogometom?

Da, nogometom se bavim rekreativno. Vršim službu župnog vikara u župi Svetog Križa u Ogulinu. Nekako se vodim time da sam ja svećenik i da je moja prvotna zadaća okupljati ljude, vršiti pastoral, dijeliti sakramente… Naravno da postoje i obveze u klubu, prvenstveno treninzi, ali uvijek se nađe vremena za to. Pokušavam uvijek dati svoj maksimum da niti jedno ni drugo ne zanemarim.

Od kada traje vaša ljubav prema nogometu? Jeste li prije igrali?

Ljubav prema nogometu traje od djetinjstva. Odrastao sam u selu Lapovci pokraj Đakova. Naša šokačka sela uvijek su bila puna djece i uvijek se igrao nogomet. Nekada nas je čak bilo i previše samo za dvije protivničke ekipe. Naime, u tom razdoblju nas je bilo puno teže potjerati u kuću jer smo svo slobodno vrijeme provodili na igralištu. 

Igrate u NK Ogulin? Koju poziciju igrate?

Kada sam došao u Ogulin krajem kolovoza prošle godine, malo sam se raspitivao postoji li  mogućnost da se negdje zaigra nogomet. Otišao sam u klub i tamo sam razgovarao s tajnikom kluba s kojim sam sve dogovorio. Kasnije sam se sa svima upoznao kroz treninge i sada funkcioniramo kao jedna cjelina. Najviše volim igrati na poziciji libera, ali budući da tu poziciju ne koristimo, uglavnom sam vezni igrač. A ovisi i o potrebi. Ponekad je netko ozlijeđen pa treba pokriti svaku poziciju. Kakogod bilo, snalazim se i uvijek pokušavam dati svoj maksimum.

U sportu je prisutan veliki žar u igri. Je li vam teže tijekom igre kontrolirati emocije i ponašanje? Jeste li kada dobili crveni karton?

Ljubav, emocija i žar su nešto što krasi nogomet. Kad bi svi bili bezvoljni, bez emocija i žara, kako bi nogomet izgledao? Nogomet i osjećaji su povezani: veselimo se kad ekipa pobjedi, ali smo i tužni kad ne ostvarimo dobar rezultat. Nekad se teško kontrolirati, ali ja sam tada onaj koji treba kontrolirati druge i biti im primjer. Za sada još nisam dobio crveni karton, ali bilo je situacija kada sam ga zaslužio.

Molite li prije utakmice za manje ozljeda ili bolji rezultat?

Svećenik mora biti čovjek molitve, pa je tako i meni molitva sastavni dio života. Kad promatramo poznate nogometaše, puno njih napravi znak križa, pomoli se ili nosi krunicu. Nažalost, sport ima i svoju grublju stranu, a to su ozljede. Stoga prije utakmice uvijek imam svoju osobnu molitvu, a nakon slijedi moja zahvala.

Jesu li se ostali igrači naviknuli na činjenicu da s njima igra svećenik? Jesu li obzirniji prema vama? Ustručavaju li se u igri?

Jako se ugodno osjećam u klubu i smatram da su me svi lijepo primili. Nekako sam najpovezaniji s igračima, jer s njima provodim najviše vremena na treninzima i utakmicama, ali i privatno. S druge strane, sretan sam jer oko sebe imam mlade ljude i jer mogu vršiti svoj svećenički poziv. Da, ponekad zna biti grubo. To je nogomet, nekada i treba napraviti faul. Damo si ruku, ispričamo se jedan drugome i nastavimo trenirati.

Doprinosite li uzornijem ponašanju na terenu? Ima li npr. manje psovanja pred vama?

Kada sam prvi puta došao na trening, dečki su bili malo zbunjeni jer je među njima svećenik. Kao što sam ranije rekao, nogomet je prepun emocija, ljubavi i žara, zbog toga sigurno nekada izleti i pokoja psovka. Ali, oko mene su svi mladi i pametni ljudi i znaju sami procijeniti i vidjeti kad nekome nešto ne odgovara. Danas mi neki od njih dolaze i na župne susrete mladih, na svetu misu ili u župni ured na razgovor. Drago mi je da smo postali kao jedna obitelj. Imamo svojih mana, ali jedan drugog podižemo i kada klonemo nastavljamo dalje uzdignute glave.

Igraju li drugi svećenici nogomet? Postoji i svećenička reprezentacija?

Naravno. Ne samo da igraju, već ima odličnih nogometaša među svećenicima. Postoji i svećenička reprezentacija. Redovito se okupljaju na turnirima, utakmicama humanitarnog karaktera i slično.

I mi svećenici se ponekad želimo odmoriti i malo izaći iz svoje svakodnevice. Naš poziv je vezan i uz rad u uredu. Dosta vremena provodimo za stolom. Kako ono kažu? U zdravom tijelu, zdrav duh.  Bolestan čovjek ne može raditi, pa tako ni mi svećenici ne možemo dobro vršiti svoj poziv ukoliko nismo zdravi, a bavljenje sportom nam u tome svakako pomaže.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime