Svjetsko prvenstvo u rukometu u Hrvatskoj, Norveškoj i Danskoj 2025. vratilo je u prilično tmurnu sliku hrvatske svakodnevnice neizrecivu sreću, ponos i veselje čitave nacije. Kako je turnir odmicao i došao u drugu fazu, svaka naredna utakmica je pojačavala uzbuđenja i stvarala velike tenzije, strahove i nade. Slovenija, Mađarska, Francuska, o svakoj bi se mogao napisati triler, svaka je imala svoje junake. Gubitak od Slovenaca početnih 0:5, pa do minusa protiv Mađara 4 razlike nekoliko minuta do kraja a u konačnici i nevjerojatnih plus 10 u dijelu prvog poluvremena protiv naših krvnika Francuza. Intenzitet uzbuđenja i sreće može se mjeriti s osvajanjem triju svjetskih nogometnih medalja.
Rukomet se ovim srebrom vratio na velika vrata u centar hrvatske sportske pozornosti,” al pari” nogometu i vaterpolu. (Još kada bi se i košarka pokrenula). Mladi u hrvatskoj dobili su nakon Modrića i suigrača nove idole. Predivnog mladića Dominika Kuzmanovića koji radi čuda na golu i motivira suigrače i publiku, Ivana Pešića koji je u posljednjoj epizodi svoje reprezentativne karijere ostvario čudesnih pet minuta protiv Mađarske i omogućio nam borbu za medalju. Tu je zatim poliglota iz Rijeke, Clark Gable na desnom krilu Filip Glavaš i njegov partner na istoj poziciji, naš slovenski Hrvat Mario Šoštarić. Na drugoj strani je Metkovac Marin Jelinić koji je u finalu imao 7/7 i njegov partner na istoj poziciji ali i majstor za obranu i kontru David Mandić koji se nažalost rano ozlijedio, no pred kojim je budućnost. Marin Šipić je dostojni nastavljač lika i djela Renata Sulića, Igora Vorija na poziciji pivota. Zvonimir Srna se zadnjih godina prometnuo kroz nastupe u RK Zagrebu i iskustva u Euro ligi u neizostavnog člana nacionalnog tima na poziciji lijevog vanjskog gdje plijeni silinom ulaza i bogatstvom finti. Na suprotnoj desnoj strani je naš MVP prvenstva Ivan Martinović, prvi strijelac Hrvatske na prvenstvu a zadnje dvije utakmice po potrebi srednji vanjski. Vanjski pucači Luka Lovre Klarica i Mateo Maraš su dragulji koji će narednih godina nositi Hrvatsku, baš kao i Tin Lučin. Kapetan Domagoj Duvnjak je uz Patrika Čavara i Ivana Balić treća legenda u povijest hrvatskog rukometa, koji je bio nevjerojatni motivator i moralni uzor mlađim kolegama, baš kao i Mostarca Igor Karačić koji je dao svoj obol protiv Mađara. Nama je Ogulincima najviše žao da je Luka Cindrić opet bio ozlijeđen te je dao maleni doprinos ukupnom uspjehu. Nadajmo se da će sanirati ozljedu te do LA postati konačno lider kao najstariji i najiskusniji. Treba pohvaliti i mladog njemačkog Slavonca Josipa Šimića kao i Ivana Pavlovića te Verona Načinovića.
Posebna priča je izbornik Dagur Sigurdson. Kada ga je čelništvo HRS-a izabralo za izbornika, bilo je puno prigovaranja, a pogotovo nakon fijaska u Parizu. No, iskusni i pronicljivi, hladni Islanđanin s bogatim iskustvo treniranja od Bundes lige pa preko Japana je odlično posložio konce te je smiksao najbolju čorbu. Osim toga, hrvatski temperament i širokogrudnost su u početku hladnog Skandinavca emotivno otkravila te je polako nakon svih ovih navijanja a posebno dočeka postao naš Drago Hrvatson ili Zadarson.
I finale na kraju, dočeci. Ono što smo vidjeli na Trgu bana Jelačića je za pamćenje budućim generacijama. Blizu 100 tisuća fanova dočekalo je naše srebrne uz iskazivanje nevjerojatnog poštivanja za sve što su nam pružili. Sastav glazbenika za pohvalu, od Daleke obale čija je Morska vila bila himna 2009. u Zagrebu, preko Zaprešić Boysa rodonačelnika domoljubnih navijačkih pjesama, preko Prljavog kazališta koji su sa svojom Ružicom već pjevali na Trgu 1989., te konačno Marka Perkovića Thompsona čiji je najnoviji hit “Ako ne znaš šta je bilo” postala neslužbena himna ove generacije.
I sada dolazimo u sferu politike. Ovom pjevaču ponajboljih domoljubnih pjesama i balada dio javnosti stalno stavlja teret “ustaštva” i brani mu nastupe. Sveučilišni profesor matematike na Grafičkom fakultetu u Zagrebu Zoran Pusić koji je u 20 godina objavio jedan poluznanstveni rad je objavio tonu napisa kojima je cilj u današnjoj Hrvatskoj tražiti “ustaše i druge zločince” i pronalaziti načine da se Hrvati osjećaju krivima. Na kraju mu nije uspio naum zabrane, pa je možemovski gradonačelnik Tomašević ipak morao gledati “mrskog” Thompsona u svome gradu uz izjavu da on nije njegov glazbeni izbor. Očito, nije izbor većine okupljenih na Trgu niti njegov favorit i član strane Mile Kekin koji pjeva “moji su pobijedili 45”.
Pojedinačni dočeci od Brckovljana, Sl. Šamca, Rijeke, Senja, Ljubuškog, Mostara i Zadra su ukupan dojam dodatno oplemenili još snažnijih izljevima domoljublja i veselja s finalnim pjevanja Sigurdssona na Narodnom trgu u Zadru. Kao Ogulincu izuzetno mi je žao što je naš Luka opet bio ozlijeđen i nije mogao nastupati, a mediji su izmislili ? i njegovu svađu s izbornikom. To je nažalost stvorilo lošu klimu tako da je Luka odmah otišao u Veszprem. No, spletom okolnosti sam sudjelovao u dočeku Ivana Pešića u Senju gdje su Senjani pokazali kako se dočekuju sportski junaci sa stotinama mladih rukometašica, rukometaša i nogometaša. Bili su tamo i čelnici grada i Ličko-senjske županije. Mnogi poznanici su mi rekli da je naš Luka dijelom i njihov jer je u počecima karijere igrao za Senj.
