U organizaciji Grada Ogulina i Udruge žena Ogulin održana je uoči 8. ožujka, Dana žena u Gradskoj knjižnici i čitaonici tribina “8 za 8”. Na tribini koju je vodila i moderirala Mihaela Milanović Poljak sudjelovale su bivše djelatnice HOC-a Bjelolasice kao i ugostiteljskog poduzeća Kapele. Tako su se svojih radnih dana sjetile konobarice i kuharice Ljubica Bičanić, Mira Ceranić, Branka Ćuk, Milka Francetić, Nevenka Pavlaković, Zora Salopek, Irena Stipetić i Ankica Trbojević.
Tribina je bilo mjesto gdje su se evocirale predivne uspomene na početke ugostiteljstva i turizma u gradu Ogulinu, na predivna vremena kada su kuhari i konobari bili školovani, najčešće u Puli i kada su poštivali svoj posao, a to su znali cijeniti i njihovi gosti. Zamah ugostiteljstva započeo je početkom šezdesetih kada je počela gradnja HE Gojak odnosno akumulacijskih jezera Sabljaka i Bukovnika te tunela između njih. Za njih je trebalo pružati usluge prehrane pa se tada jelo i u Plitvicama, Kapeli, Mliječnom, Tri palme, u kiosku kod stanice, a nova ekspanzija osamdesetih se doživljava gradnjom HOC-a Bjelolasice i restoranom na Sabljacima.
Ove vrijedne žene iznijele su puno ugodnih sjećanja i zapažanja na ono vrijeme kad smo bili po standardu siromašniji, no prehrana je bila zdravija i ponajviše bazirana na domaćim proizvodima. Tako se saznalo odakle ime “Mliječni restoran” jer se dnevno dobivalo mlijeko od domaćih dobavljača od čega su u restoranu radili razne mliječne proizvode. I povrće se dobivalo od lokalnih proizvođača, pa je vidljivo da smo tada bili samodostatni, a da su od toga svi imali koristi.
Irena Stipetić je podsjetila na povijest Bjelolasice u čemu su oni bili pioniri u Hrvatskoj glede organiziranja team buildinga za ugledne tvrtke, škole u prirodi, ugošćavanja vrsnih sportaša, a poseban je bio period Domovinskog rata i zbrinjavanja tisuću prognanika. U tom vremenu ratne psihoze apostrofiran je direktor Ivan Matijašić koji se snalazio najbolje moguće kao i kasniji direktor Tomislav Paškvalin, a kuharice su spominjale i šefa kuhinje Nenada Salopeka.
Potresna su bila sjećanja na požare, prvi 2011. restorana u Vrelu a onda i onog na Sabljacima 2013. Ugostiteljski kadar tada je razmještavan od Begovog Razdolja do Sabljaka, što su prihvaćali bez prigovaranja. Većina ih je iza toga otišla u privremenu mirovinu. Ove vrijedne žene kojih se mnogi sjećamo s tolikim poštovanjem jer su one skromno i uz odanost svojim ustanovama toliko odgovorno, kulturno i vrijedno radile svoj posao. Ove žene su važan dio ogulinske povijesti koju su stvarali svojim stručnim i predanim radom na čemu im “veliko hvala”.
Zahvalnost im je na koncu izrazio i gradonačelnik Dalibor Domitrović.
