Ogulin.eu Praskozorje košarke u Ogulinu

Kraj 50-ih godina. Nogomet je u gradu sport broj jedan. Nogometaši NK „Jedinstva“ za nas klince, pravi heroji. Bili smo na svakoj utakmici i na treninzima. Nismo imali drugog posla. TV u povojima, jedan program. Reemitira se talijanski RAI 1. Nema kafića, nema diskaća, u „Kapelu“ ili „Tri palme“, gdje je bila glazba, klinci nisu mogli ni povirit. U novootvorenom kinu u redu se čeka na kupnju karata. I to je sve. A onda se nekim klincima i klinkama dogodila košarka. Bivša država počela postizati zapažene rezultate. Dolazi vrijeme naših idola – Radivoja Korača, Ive Daneua, Josipa Pina Gjerge…

I sve to odrazilo se i na Ogulin. Ondašnji Košarkaški savez Jugoslavije čini sve na popularizaciji košarke. U Ogulin, kao instruktor i promotor, dolazi Ladislav Demšar i priređuje školu košarke. U školama su nastavnici tjelesnog odabrali one koji su imali nešto smisla za sport te su nekoliko dana išli u spomenutu “basket školu”. 60-ih godina nije bilo natjecateljskih razreda kao danas, nego je postojala 1.YU liga, a kasnije druge dvije druge lige – i to je bilo to. Sve ostalo svodilo se na neke turnire i prijateljske utakmice. Tek kasnije su došla Republičke liga u kojoj je KK „Jedinstvo“ uz zagrebačku Mladost, Trešnjevku i Medveščak, igrao glavnu ulogu.

Prije dolaska naše generacije nitko nije ozbiljnije trenirao već su košarku, uglavnom gimnazijalci, igrali onako skupljeni na brzinu. Najprije na „Školskom“ (igralište kod škole I.B. Mažuranić, a zatim na „Crvenom“. Košarka tada, početkom 60-ih godina, u društvu postojećih ogulinskih klubova, postaje sve popularnija. Pokojni Rudolf Salopek „uhvatio“ se muške momčadi KK „Jedinstva“, a Duško Čurčić zadužen je za žene. Košarka se, onako rekreativno igrala i prije, ali ja u ovoj priči, govorim o svojoj generaciji, koja je, neka mi dečki koji su kasnije igrali ne zamjere, bila najbolja u povijesti ogulinske košarke. Generacija koja je, uz žensku ekipu, učinila košarku sportom broj jedan u gradu. A počeci su bili, za današnje pojmove, gotovo nestvarni. Igrali smo na lešu na „Crvenom“ igralištu. Prije treninga nosili smo koševe na iscrtane dimenzije igrališta, a kasnije ih vraćali da bi oslobodili prostor za rukometaše. Igrao se mali nogomet, ali i tenis. Možete samo zamisliti kako je izgledalo kada bi pala kiša. Kožnata lopta (plastične tada još nisu postojale) natopila bi se vodom i bila teška par puta više od normalne težine. I kao takvu, voditi je između nastalih lokava bila je prava umjetnost. Ali, nismo odustajali. Sanjali smo betonirano igralište. Međutim u to vrijeme, to je bila znanstvena fantastika. No ipak, našli smo privremeni izlaz, iako taj privremeni izlaz s današnjih pozicija izgleda smiješno. Naime, dvorište pošte bio je betonirano i mi smo, uz dozvolu, znali i tamo trenirati. Nimalo jednostavan zadatak. Jer tamo nije bilo koševa. Zato smo svoje, s „Crvenog“ igrališta, kroz grad nosili do pošte. Ni dan danas mi nije jasna takva volja, želja i upornost. A vidim da i današnji dečki sve to imaju. Jer imaju istu ljubav kao i mi – košarku.

Moje prvo „službeno“ natjecanje je bilo juniorsko prvenstvo Hrvatske u Splitu. Računali smo da bi nešto mogli postići. Al’ grdno smo se prevarili. Prva tekma bila nam je s domaćinom „Splitom“ koji je nakon par godina, na turniru upravo u Ogulinu, izborio plasman u I. Yu ligu kao Jugoplastika. Sve dalje je povijest. Istrčali dakle mi na teren. U nekim jadnim dresovima i Borovo šlapama. Žgoljavi, mršavi 15 godišnjaci. Nešto ko fol muljamo sa zagrijavanjem, pravimo se važni, izvodimo neke finte, a nekolicina još nije znala ni trokorak. Kad odjednom netko vikne – smokva. I dok si rekal keks, pola momčadi na smokvi i u njedra trpa slatke plodove. Jedva nas je trener vratio na teren. Izlaze i domaćini. Dvometraša u životu nikad nismo vidjeli, kad se odjednom prvi pojavi Skansi. U par koraka pretrči igralište i zakuca svom snagom. Ni to nikad vidjeli nismo. Onda to isto radi i Prug. I još neki igrači. Zakucavaju lijevom, desnom, sa dvije ruke, zakucavaju iza leđa. Mi šokirani. Vilice nam se opustile. Tresemo se ko šibe na vodi. Trljamo oči. Gledamo i ne vjerujemo. Nitko od nas ne može skočiti ni do obruča, oni manji ni do mrežice, a ovi zakucavaju ko ludi. I da skratim. Već početkom drugog poluvremena nabili su nam stotku. Krajnji rezultat – katastrofa. Više ga i ne pamtim. U finalu „Split“ je igrao s „Zadrom“. Domaćini su pobijedili, ali im je kasnije prvo mjesto oduzeto jer su „švercali“ Ratu Tvrdića koji je već bio prerastao juniorski staž. Mi smo bili, a što drugo nego zadnji. Predzadnji su bili Riječani iz „Kvarnera“. Na kraju su, tješeći sebe i nas, rekli: „Neka, doći će i naše vrijeme. Prvi se mačići u vodu bacaju“. A mi smo shvatili. Ako želimo igrati košarku, onda je trebamo naučiti.

Prva fotkica: (s lijeva na desno): trener Rude Salopek – Rumbek, drugoga ne poznam, zatim Mike Lovrić, Dadić Brozović, Šiljo, Tomica, Stipetić, Stipe Matijašić i Dražen Grgurić. Slikano u dvorani Sokolskog doma. ex DTO Partizan.

Druga fotkica na Crvenom. Lošija je pa slabo prepoznajem likove.

NASTAVAK SLIJEDI…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime