U novoj rubrici “Izvan okvira” razgovaramo s Ogulincima koji žive ili rade izvan okvira, razgovaramo o stvarima koje uglavnom nisu u fokusu i nisu poznate njihovim sugrađanima.
Danas izvan okvira predstavljamo Ogulinca – Juraj Katalinić.
juraj katalinić
Juraj Katalinić

Govoriti o značaju i povijesti neke sredine znači predstavljati značajne pojedince koji su svojim aktivnosti tome doprinijeli. Na naš grad Ogulin, a pogotovo na njegovu bližu i daljnju povijest izuzetno smo ponosni, jer ona govori o kulturi, baštini, sportu i svim drugim postignućima.

Jedna od značajnih osoba novije ogulinske povijesti naš je sugrađanin Juraj Katalinić koji je postigao zavidnu karijeru kao sportaš u mnogim sportovima, sportski pedagog i profesor TZK-a u više škola, kao uspješni trener i sportski djelatnik. Iako je tijekom života osim Ogulina poslom i sportskim aktivnostima bio vezan za Zagreb, rado se odazvao na razgovor o svojoj velikoj karijeri, jer sagledavajući brojne događaje i činjenice, mnogi čitatelji će shvatiti koliko je naš grad bio značajan u povijesti na području sporta.

Juraj Katalinić rođen je 28. kolovoza 1940. godine od majke Nevenke rođene Raukar podrijetlom iz Broda na Kupi i oca Jurja Katalinića iz Melnica pored Vratnika. Otac se educirao za pekara u Vukovaru, a poslom je došao u Ogulin te otvorio u kući do Stipanove „Prvu srijemsku pekaru“. Suprugu je otac upoznao u Ogulinu, jer je majka Nevenka sestrična od ogulinske obitelji Skender, a majci je i bratić poznati hrvatski povjesničar i akademik Tomislav Raukar. Otac je 1944. godine kupio današnju kuću Katalinića u Preradovićevoj ulici kod “Bille”. Juraj je od 1947. do 51. pohađao u Ogulinu osnovnu školu, od 51. do 59. gimnaziju da bi iste godine postao student prve generacije Visoke škole za fizičku kulturu 1959. godine, kasnije DIF-a (državni institut fiskulture), odnosno sada KIF-a (kineziološki fakultet). Iako je prvotno planirao upisati stomatološki fakultet, Tomica Zrnc i Duško Čurčić su ga nagovorili da upiše fakultet vezan za sport i fizičku kulturu.

Kako su izgledali vaši počeci u natjecateljskom sportu?

„Dok sam pohađao gimnaziju natjecateljski sam se bavio svim tada dostupnim sportovima, gimnastikom, nogometom, rukometom, košarkom, a stolnim tenisom na školskom prvenstvu. Najznačajniji je tada bio nogomet, a uz mene su u Jedinstvu tada igrali Ivica Poljak, Branko Špringer Pike, Mate Špehar, Ivan Biščanin Gare i Vlado Marković. Paralelno sam igrao i rukomet s Milanom Uzelcem, Nenom Ivaniševićem, Zlatkom Dinterom, Miljenkom Despenićem. U košarci su mi suigrači bili Ivica Stipetić Knajp, Tomica Stipetić, Miodrag Grgurić, a kasnijoj generaciji među kojima su bili Nešo Magdić i Anton Stipetić Toco sam bio trener. Najveći uspjeh smo kao košarkaši ostvarili 1968. godine u Tuzli na kvalifikacijama za tadašnju 2. Saveznu ligi u društvu domaćina Slobode Tuzla, Željezničara iz Karlovca, Lokomotive iz Mostara, Škofje Loke i Domžala. „

 U najvišem rangu natjecanja igrali ste rukomet u zagrebačkoj Mladosti. Kako je do toga došlo?

„Za Mladost me vrbovao Vlado Stenzel dok je u Ogulinu služio JNA. Za Mladost smo igrali mi polaznici prve generacije DIF-a, među kojima su bili Carek, Uzelac, Šimenc stariji, Manestar. Tada sam bio i kandidat za reprezentaciju države. Za vrijeme studija igrajući u 1. Ligi osvojili smo jedan kup za AŠD Mladost i bili smo u sredini tablice.  Ono po čemu sam bio jedinstven da sam kao vanjski igrao s obje ruke na obje vanjske pozicije.“

Nogomet je ipak zauzeo najviše vremena u vašoj sportskoj karijeri.

„Dok sam igrao rukomet za Mladost nastupao sam i u nogometu za ogulinsko Jedinstvo. Igrajući u Zagrebačkoj zoni igrali smo 1963. kvalifikacije za 2. Ligu. Bili smo uspješniji od Visočice iz Gospića i Segeste koju smo dobili 2:1 uz golove Sušnja i mene. U finalu smo trebali igrati s Mariborom, no pošto nismo imali stadion s travom, u završnicu kvalifikacija je išla Segesta. Kasnije sam prešao u Karlovac te sam proglašen najboljim lijevih halfom lige. S Karlovcem sam također odigrao kvalifikacije za 2. Ligu u Celju protiv Kladivara. Tu je utakmicu promatrao tehnički direktor Dinama legendarni Franjo Volfl koji me došao gledati oko prelaska u Dinamo. I tada mi se dogodila tragedija da sam zabio autogol i ništa od transfera među zagrebačke plave.“

Značajan dio sportske karijere je bilo i vrijeme odsluženja vojnog roka u Skoplju.

„1965 i 1966. sam služeći vojni rok osvojio sa Skopskom armijskom oblasti prvo mjesto u rukometu zajedno sa Zvonkom Jandrokovićem, ocem današnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Kad sam završio fakultet, u Ogulinu nije za mene bilo posla pa sam otišao sestri u Francusku gdje sam na poziv Nebojše Ćuka igrao za jednu nižerazrednu nogometnu momčad, a savladao sam i francuski jezik. Na poziv Jure Dubravčića i Rubeše dolazim raditi u Ogulin u osnovnu školu od 1967. do 1969. a zatim do 1972. u tadašnji ŠUP. Konačno od 1972. do mirovine 2005. radim u Srednjoj školi za cestovni promet u Zagrebu. Tada sam tijekom vikenda dolazio trenirati Jedinstvo. Ostvarili smo jedan ulazak u Zagrebačku zonu, a 1976.-77. smo bili 6. u Riječkoj zoni.“

Natjecateljskim sportom ste nastavili i kao veteran?

„Sa 33 godine sam ušao u veterane Montinga te igrao sve do 1966. godine. S Montingom smo igrali finale prvenstva Jugoslavije s Čukaričkim za koje je igrao Karasi, a predsjednik im bio sportski novinar Vladanko Stojaković. Osim toga kao trener NK Ogulina i sportski direktor sam bio i 2012. godine kada sam uredio vrlo uspješnu monografiju kluba. Isto tako dugo sam bio urednik Vjesnika SOFK-e SR Hrvatske s Vladimirom Findakom i Ivom Gagrom. Isto sam ponosan na činjenicu da sam 1993. godine stekao zvanje profesor mentor TZK-a.“

Tjelesna kultura nekada i danas?

„Sport je prije bio dostupniji mladima jer je bio besplatan, u sportu nije bilo novca.  Većina vrhunskih sportaša prije su se školovali, studirali. Iz moje generacije KIF su završili Vlatko Marković, Dražan Jerković, Zlatko Škorić, Tomislav Knez, Mladen Wacha, Zdenko Kobešćak. Interes je postojao prije, ali postoji i danas. Tko se ne bavi sportom ili rekreacijom, osuđen je na debljanje. Tu je uloga nastave TZK u školama izuzetno bitna i s pravom se već desetljećima borimo, pedagozi TZK, da se u sve razrede osnovne škole uvede treći sat tjelesnoga. Mi djeca prije smo bili stalno vani, pogotovo ljeti. Svi smo na Jankovu mlinu naučili plivati, živjelo se prirodnije i zdravije. Danas je prehrana mladih lošija i neujednačenija. Kćer koja je završila KIF obavila je jedno istraživanje među učenicima gdje je konstatirala sve veću pretilost. Tko se ne bavi sportom, najčešće je osuđen na pretilost. Roditelji djecu šalju u sport često radi zarade pri čemu su najčešće neobjektivni. 

Juraj Katalinić s nogometašima KIF-a , 2. s lijeva gornji red Zlatko Škorić, do njega Vlatko Marković i Juraj Katalinić, donji red treći s lijeva Tomislav Knez, sve reprezentativci
Kako ocjenjujete stručni rad u sportu nekada i danas?

„Danas je taj rad znatno bolji kao i mogućnosti kvalitetnijeg treniranja. Danas postoje teretane kao neizostavni dio trenažnog procesa, dok smo mi sami radili utege. Što se tiče rada u školi, on je prije kao i danas vrlo stručan i utemeljen na znanosti. Smatram da bi školski učitelji obvezno trebali raditi u klubovima. Osobno sam vrlo ponosan što sam bio među prvim mentorima TZK u Hrvatskoj.

Koliko ste zadovoljni svojom karijerom sportaša i sportskog pedagoga?

„Mislim da nisam dovoljno postigao zbog povučenosti, pogotovo u rukometu. Svojevrsni hendikep bila mi je i sportska svestranost. Ipak, najveći uspjeh mi je moja obitelj, supruga Ankica i kćeri Maja koja je učiteljica razredne nastave u Dugavama, udata za bivšeg košarkaša Cedevite Primorca kao i Martina kineziologinja koja je udata za vrhunskog sportaša i trenera Josipa Sesara. Obje kćeri su bile natjecateljski aktivne odbojkašice Zagreba i Mladosti, a Maja je bila i sudionica Mediteranskih igara u Tunisu 2001. godine. Istim stopama krenula je i unuka Lorena koja nastupa za kadetsku reprezentaciju Hrvatske, dok unuk David igra u mlađim pionirima NK Zagreba.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime