Hrvoje Magdić, profesor hrvatskog jezika i sociologije, aktualni ravnatelj Gimnazije i strukovne škole Bernardina Frankopana u Ogulinu, za naš portal govori o svom iskustvu u razredu i o mandatu na mjestu ravnatelja, o tome koliko smo se proteklih godina promijenili svi, pa i učenici i roditelji. Ali i sasvim osobno – što čita u slobodno vrijeme i kako se sa svojom djecom kod kuće i s učenicima u školi nosi s izazovima koje donose nove tehnologije, internet i društvene mreže.
16 godina predavali ste u razredu, nakon toga ste postali ravnatelj. Nedostaje li vam razred i neposredan rad s učenicima u nastavi?
Nedostaje mi razred, moram priznati da sam volio jako rad u razredu i taj neki neposredni kontakt s učenicima, osjećaj da im možete pomoći na njihovom životnom putu, pripremiti ih, pogotovo za državnu maturu, za fakultet, prenijeti dio znanja, iskustva, ali i nekakve životne lekcije koje nisu u udžbenicima. Tako da uvijek sam osjećao da taj rad ima svrhu i korist, pogotovo kad bi otišli iz škole pa kad bi se poslije učenici javljali s povratnim reakcijama i zahvalama, onda čovjeku bude drago i bude ponosan na svu tu djecu, kao da su njegova vlastita.
Tako da taj osjećaj da ste mali dio nečijeg života i da ste mogli dati neki svoj doprinos – to je ono što nastavnike, ja mislim, motivira i potiče.
Koje su to životne lekcije koje nisu u udžbenicima, a koje ste vi nastojali prenijeti svojim učenicima?
Recimo, jedna stvar koju sam uvijek nastojao – da postavimo na početku određena pravila i kriterije i da ih se držimo dosljedno. Znači, nema onda odstupanja od tih pravila. Onda učenici to cijene i poštuju kad ste vi dosljedni. I znaju da je onda i ocjena rezultat tog nekakvog kriterija koji smo dogovorili. Čim malo odstupite, oni to osjete i osjete to kao nekakvu nepravdu.
Bilo je situacija kada unutar razreda postoje podjele na grupe, trzavice pa ih morate miriti, pokazati im da rade više na zajedništvu, povezanosti, suradnji, toleranciji, pomaganju drugima.
Imali smo teških situacija i bolesti učenika, nažalost. Tada smo kao razred pokazali empatiju.
Znali smo svake godine organizirati u božićno vrijeme humanitarnu akciju gdje smo prikupljali pomoć za neku obitelj.
To nije možda dužnost nastavnika, ali smatrao sam da ih takvim akcijama učim da i inače, kasnije u životu, razviju osjećaj prema onima kojima je pomoć potrebna.
Oni su u osjetljivoj dobi, morate puno s njima razgovarati, pomoći im, da imaju nekoga tko će ih saslušati… Tako da nastavnik je često ne samo nastavnik, nego i pedagog i psiholog i prijatelj i svašta u jednoj osobi. I to je često zahtjevno, ali na kraju priče čovjeku bude drago kad vidi da je možda odigrao neku važnu ulogu u nečijem životu.
Kad ste vi 2004. došli u razred, tad još pametni telefoni i društvene mreže nisu bili na razini kao danas. Kada je bilo lakše i ljepše, i njima i vama – tada ili danas?
U to vrijeme, prije, kad nije bilo toga.
Ne kažem da nema pozitivnih stvari u pametnim telefonima. Dosta kolega koristi mobitele i u nastavi, recimo za kvizove, za informacije, interaktivnu nastavu. To može biti jedan zalog da nastava bude dinamičnija i zanimljivija, u tom smislu nisam protiv toga.
Ali, prije, kada učenici nisu bili toliko izloženi tehnologiji, kao da su bili više fokusirani na nastavu, na riječ nastavnika, imali su više koncentracije pratiti sat.
Međusobno su više razgovarali. Danas je na odmorima tišina, jer oni gledaju u mobitele. Prije su gledali jedni druge, razgovarali, družili se međusobno.
Tehnologija danas nosi i mnoge dobre stvari, ali rekao bih puno više je donijela lošeg i negativnog.
Što je s društvenim životom djece? Je li se on preselio u virtualni svijet pa se ne nalaze uživo, nego su svatko za svojom tipkovnicom?
Da, to se osjeti. Vi danas morate tražiti od djece da govore, da se izražavaju, da pričaju. Oni su naučeni na kratke poruke, na šifre, kratice, na nekoliko znakova i njima je danas problem komunicirati s drugima, čak i sa svojim vršnjacima.
U društvu, kad sjede u gradu, oni su svi na mobitelima, oni uopće ne razgovaraju. Ja ne znam na koji način uopće funkcionira ta njihova interakcija privatna, izvan škole, jer to je postalo strašno.
Sve je prebačeno u taj svijet interneta, društvenih mreža.
Možemo li to zaustaviti, usporiti, promijeniti?
Ne znam. Ja sam inače optimist, ali što se tiče ove teme, bojim se da gubimo bitku s time. Kao da smo ranije propustili priliku to zakočiti.
Danas jako teško.
A zašto danas ima toliko odlikaša? Imate li vi dojam da iz osnovne škole danas previše djece izlazi s pet nula? A nekad je u razredu bilo dvoje, troje odlikaša?
Slažem se. Mislim da je veliki pritisak roditelja. U Zagrebu je to strašno. Dijete zbog jedne četvorke ne može upisati neku elitnu zagrebačku gimnaziju i to je problem i onda roditelj radi pritisak na dijete, na nastavnike i tako dalje.
U manjim sredinama pritisak je manji. Roditelji dolaze u školu, prigovaraju. Nekad je možda i nastavnicima lakše zažmiriti, što ne podržavam, ali vjerojatno je nekad nastavniku lakše progledat kroz prste, dati bolju ocjenu, onda se nitko ne žali, svi su zadovoljni, nema inspekcija i tako dalje.
Ali, na taj način ne rade dobro i to je medvjeđa usluga.
Ja sam u nastavi bio dosta strog. I događalo se da djeca nakon osnovne škole sa svim peticama dođu u razred gdje imamo jednu ili dvije petice. I onda ih vi morate naučiti da je to realno. A to je nekad teško, to je proces, to je puno objašnjavanja, puno razgovora.
A kao roditelj, priželjkujete li da vaša djeca ipak budu odlikaši?
Ne, ne. Imam dvojicu sinova, stariji je tek krenuo u prvi razred. Ono što mu uvijek govorim – bitno mi je da bude sretan, to je prva želja. Naravno da je roditelju želja i da dijete pokaže svoj maksimum, da iskoristi svoje mogućnosti. Žao bi mi bilo da se ne ostvari i da ne pokaže sve što može, ali da bude opterećen ocjenama, to nikako ne.
Spomenuli ste pritiske roditelja u školi. Nekada su učitelji, profesori, ravnatelji škola imali neupitan autoritet i nije se propitivao njihov rad. Koliko se to promijenilo?
Da, stvari su se promijenile.
Mi smo mala škola i kod nas to nije još toliko izraženo. Ali roditelji dolaze i prigovaraju na rad nastavnika, ulaze u komentiranje i pedagoškog načina rada i kriterija i težine ispita i opširnosti gradiva … Pa kažu: „Dijete je sve znalo doma, problem je u nastavniku“.
Kako se vi nosite s tim pritiscima? Kako se postavljate kao ravnatelj u takvim situacijama?
Sagledam kakva je težina prigovora. Sve ono što smatram da je domena rada nastavnika, njegovog sata, njegove stručnosti, taj dio odbijam i stanem u zaštitu nastavnika. I uvijek roditeljima govorim ako smatraju da je neki problem, da se mogu žaliti dalje, ali ja stojim iza svojih kolega. Mislim da su nastavnici naše škole stručni i kvalitetni i da odlično obavljaju svoj posao.
Kakav ste ravnatelj u zbornici, jeste li strogi?
Mislim da nisam strog ravnatelj. Nastojim puno raditi, puno se zalagati pa mislim da to motivira i njih da i oni ubace u višu brzinu. Ne volim vikanje, zabrane, volim razgovor.
Moja je prednost što sam iz nastave došao na ovo mjesto i jako dobro razumijem probleme, potrebe, teškoće s kojima se kolege susreću. Nastojim biti dio kolektiva u zbornici, a ne odvojen od kolega i mislim da je to dobar način, da smo stvorili jednu ugodnu atmosferu unutar škole.
Gdje se vidite u budućnosti?
Nisam opterećen funkcijom, borbom za drugi, treći ili peti mandat, jer volim raditi u nastavi. Ne bi mi bio problem raditi opet u nastavi.
Javio sam se za mjesto ravnatelja isključivo zato da pokušam napraviti neke promjene u školi, da malo školu probudimo, da uvedemo novitete, da postanemo vidljiviji, da škola dobije ono mjesto koje joj pripada u gradu i županiji.
I dok vidim da mogu tome doprinijeti, trudit ću se to i raditi.
Ali, nemam nikakav problem ako se bude trebalo vratiti u nastavu. Nekih drugih ambicija nemam.
Vidite se u Ogulinu?
Da, da, to je moj grad. Nakon fakulteta sam se vratio, iako sam mogao ostati u Zagrebu, vratio sam se. Jako volim Ogulin.
Jedan sam od onih studenata koji je svaki petak dolazio iz Zagreba doma, jer ta veza i taj odnos prema gradu, prema obitelji – uvijek mi je to bilo važno.
Što radite u slobodno vrijeme? Sad ćete mi, kao profesor hrvatskog, odgovoriti da čitate?
Haha (smijeh) Moram priznati da, s obzirom na količinu posla i obaveza u školi i izvan nje, sve je manje vremena za to, ali nastojim naći vremena za čitanje.
Slikovnica ili?
Slikovnice čitam, da. Budući da imam dva sina koji su u dobi kada su slikovnice aktualne, najčešće to čitam. Ali nastojim naći vremena i za knjigu za sebe, iako to je obično tek navečer.
Što preporučujete, što se dobro zadnje pročitali?
Uvijek u ovo vrijeme, kad je obljetnica stradanja Vukovara, volim pročitati meni izvrsnu knjigu „Glasom protiv topova“ Alemke Mirković, novinarke Radio Vukovara. Puno je knjiga o Vukovaru, ali ta mi je stvarno najbolja. Sjajan je način na koji piše, taj novinarski stil, ali i dobar opis kronologije događaja, one atmosfere uoči rata, pa do zadnjeg dana. Jako volim tu knjigu.
