U Vukovićima, 7. studenog 1991., ubijeni su svi muškarci koji su zatečeni u selu. Preživio je samo jedan dječak. Agresorski vojnici pucali su i na njega i na preživjele žene. Uspjeli su pobjeći, a vojnici su zapalili sve kuće i objekte da se preživjeli mještani nemaju kamo vratiti. Zločin u Vukovićima spada među najpotresnije i najokrutnije, a ujedno i među najmanje poznate zločine u Domovinskom ratu.
Prema popisu 1991. godine, zaselak Vukovići je bio dio naselja Poljanak na sjeveru općine Titova Korenica, neasfaltiranim šumskim putem udaljen manje od kilometra od ceste Poljanak – Saborsko. Nalazi se na području nacionalnog parka u blizini najvećeg slapa na Plitvicama, 4,5 km sjeverno od Plitvica Sela i 7 km jugoistočno od Kuselja (Saborsko). Vukovići su se sastojali od 6-7 kuća, a svi stanovnici bili su Hrvati. Poljanak je uoči rata imao 160 stanovnika, od čega 145 Hrvata. Upravo u plitvičkom kraju na “krvavi Uskrs” 31. 3. 1991., poginuo je Josip Jović, prva žrtva u Domovinskom ratu. Na području Poljanka, prvih pet žrtava plitvičkih teritorijalaca stradalo je u rujnu 1991. Ubijena su trojica branitelja Saborskog u zasjedi kod Sertić Poljane.
Prvi opći napad na Poljanak dogodio se 8. 10. 1991. Tog dana su lokalni pobunjenici, pripadnici Teritorijalne obrane, doživjeli poraz u sukobu s braniteljima Saborskog kod Sartuka. Bili su prisiljeni na bijeg prema Plitvicama, te su iz osvete ubili dvije starice u Sertić Poljani. Ušli su i u Poljanak i počeli paliti kuće. Ubijen je 55-godišnji Tomo Vuković. Osim njega, u napadu na Poljanak 8. listopada, smrtno je ranjena Kata Matovina, koja je idući dan podlegla ranama u Saborskom. Mnogi stanovnici Poljanka i okolice su se šumskim putem sklonili u susjedno Saborsko, koje je i samo bilo u okruženju i vrlo teškoj situaciji.
Masovni zločin u Vukovićima dogodio se 7. 11. 1991., kada je ubijeno ukupno deset Hrvata, od čega osam civila u Vukovićima i dva civila u Poljanku. U napadu na Vukoviće sudjelovali su lokalni plitvički teritorijalci i pripadnici specijalne jedinice JNA iz Niša koji su nosili tamnije zelene uniforme. Ukupno ih je bilo oko 60.
U Vukovićima su ubijeni otac i sin Nikola i Joso Matovina, otac i sin Dane i Vjekoslav Vuković, Danine sestre Lucija i Milka Vuković te još jedan Dane Vuković. Istog dana su ubijeni braća Nikola i Ivan Vuković te još jedan Nikola Vuković. Za vrijeme ubojstava u Vukovićima, jedan vojnik je izjavio da “nijedan ustaša ne smije ostati živ”. Isti vojnik razbio je prozor kuće u kojoj se nalazio nepokretni Nikola Vuković te ga ubio. Jedan vojnik mu nije uspio skinuti prsten pa mu je odrezao prst da bi došao do plijena. Zatim su vojnici bacili eksploziv kroz prozor kuće.
Vojnici su nakon zločina u Vukovićima, tog dana krenuli prema Poljanku, gdje su ubili Nikolu i Ivana Vukovića. Supruga i kći ubijenih Marica Vuković njihova tijela je zamotala u deke i morala je pobjeći. Nakon oslobođenja Vukovića i Poljanka u “Oluji”, pronašla ih je na istom mjestu pokopane u istim dekama. Od muških stanovnika zatečenih u Vukovićima, pokolj je preživio samo 16-godišnji Božo Vuković, sin ubijenog Vjekoslava. Pucali su i na preživjele, ali ih nisu pogodili.
Božo je ostavio svoje svjedočanstvo o tom crnom četvrtku 7. 11. u izbjegličkoj sobi turističkom naselju Uvala Scott u Kraljevici. Toga dana u Vukovićima su mu ubijeni otac, djed, tete, prijatelji i susjedi. Sjedili su u kući njegove tete, kada je došlo desetak martićevaca. Uz svaki prozor stajao je po jedan s puškom uperenom prema unutra. Trojica su ušla u kuću i istjerala sve prisutne van. Njemu su stavili nož pod vrat i pitali ga zna li gdje je oružje. Isto su činili i ostalima, držeći ih stalno na nišanu. Najviše su tukli Josu Matovinu koji je imao sina u MUP-u, i to dok je god davao znakove života, a onda su ga upucali. Tada su rekli Božinom djedu Dani Vukoviću i tetama Luciji i Milki Vuković da bježe. Čim su se okrenuli i pošli dva koraka, pucali su im u leđa. Onda su uperili puške u njegovog oca Slavka, susjeda Nikolu i Danu Vukovića. Htio je okrenuti glavu da ne gleda, ali su ga čvrsto držali. Ostali su još on i nepokretni tetak Nikola Vuković. Jedan od krvnika razbio je prozor i opalio rafal po tetku Nikoli, a zatim bacio bombu u kuću.
Božo dalje svjedoči da je jedan bradati htio i njega ubiti, ali ostala dvojica su se tome usprotivila, jer je još premlad. Poslije toga tjerali su ga da zove svoju majku koja je rano ujutro otišla brati kukuruz susjedu Ivanu Vukoviću. Tada su čuli rafale kod kukuruzišta. Božu su vodili ispred sebe kao štit. Dolje su naišli na drugu grupu agresora. Susjeda Ivana i njegova zeta Nikolu Vukovića su ubili. Uspjeli su pobjeći, a nije mu jasno kako su ostali živi. Pita se je li bilo suđeno da prežive i ispričaju tu tužnu priču o svom selu kojeg više nema.
Zločin u Vukovićima 7. studenog 1991. odnio je cijele obitelji. Nikoli Vukoviću ubili su oca, djeda, dvije tete i četiri rođaka. Marici Vuković ubili su supruga, oca i strica, a Jagi Matovini supruga i sina. Sve kuće i objekti u Poljanku, Vukovićima i Matovinskoj Lisini su zapaljeni. Sravnjeno je sa zemljom sve duž ceste duljine preko 16 km, od Poljanka do kraja Saborskog. Počinitelji zločina u Vukovićima i Poljanku nisu osuđeni za svoje zločine.
Prije ubojstava, žrtve su agresorima morale predati novac i zlatninu koju su imali sa sobom, a nakon ubojstava su agresori iz kuća ukrali sve vrijednije stvari i novac, a kuće potom zapalili. Preživjeli stanovnici Vukovića, M. Lisine i Poljanka uspjeli su se izvući prema Slunju, a zatim u Bosnu.
U haškom procesu protiv Martića, ratnog ministra unutarnjih poslova samoproglašene SAO Krajine, iskaz je dala Marica Vuković čiji su suprug, otac i stric ubijeni 7. 11. 1991. Navela je da nakon “krvavog Uskrsa” na Plitvicama, zbog nesigurnosti više nitko nije išao na posao na Plitvice, a u hotelima više nije bilo gostiju. Opisala je kako je zbog straha od granatiranja sela te ubojstava i zlostavljanja hrvatskih civila od kraja kolovoza 1991. noći provodila u šumi.
Prilikom jednog od dolazaka kući, 7. studenog, srpski vojnici su ih zarobili i vezali oko drveta u dvorištu obiteljskog imanja te prijetili da će na njih baciti bombu. S njima su bili i Maričin otac, rođak i susjeda. Jedan od njih koji je nosio rukavicu stavio joj je nož ispod vrata i rekao da nosi rukavicu kako ne bi okrvavio ruke kad kolje ustaše. Marica, njena kći i susjeda tada pobjegle su u šumu. Par sati kasnije, u obližnjem kukuruzištu pronašli su unakažene leševe trojice muškaraca – muža sa smrskanom lubanjom i prosutim mozgom, a oca bez očiju. Bili su civili, rekla je, i nisu se imali čime braniti.
Prema nacionalnoj evidenciji nestalih osoba, još nisu pronađena tijela četvero ubijenih u Vukovićima.
Zaselak Vukovići danas više ne postoji. Naime, zbog potpunog uništenja u Domovinskom ratu i financijske zahtjevnosti obnove i elektrifikacije za malo preživjelih mještana na toj prometno teško pristupačnoj lokaciji, Vukovići su skupa s Matovinskom Lisinom nakon rata dislocirani u Poljanak, kraj glavne ceste. Ukupno 17 žrtava na području Poljanka i Sertić Poljane u Domovinskom ratu, skupa s triput brojnijim žrtvama susjednog Saborskog, kao i žrtvama na području Rakovice i Smoljanca, dokaz su velikog stradanja hrvatskih sela sjeverno od Plitvičkih jezera.
Ivan Vuković
 | OdgovorProslijediDodaj reakciju |
