Dragi moj Grade,
starac si a tako si mladolik i lijep. Tvoje vedro čelo i osmijesi koji te krase sakrivaju tvoje bore. Iako si prošao i potrese, i poplave, i požare, i u mirnoj luci tvoj nasukani brod preživio je oseke i plime, ustao si se i iz svega izišao si veći i jači. Bolji i pametniji. Hrabriji i mudriji. A svojim mačem i vagom istine i laži u drugoj ruci dijelio si pravdu onako najpravednije kakav si i sam.
Tvoja ogromna prsa junačka čine tvoji najveći borci, Oni koji su u tvoje ime dali svoje živote, braneći tvoje ime, bez ikakvih pitanja. Oni su štićenici i pastiri tvoje biti, povijesti i tradicije. I na tome si im Grade moj zahvalan u vječnost. Hvala im i slava vječna budi!
Ime tvoje je slavno i zvukom zvona sa crkve naše u središtu grada ime se tvoje nebeskim svodom širi. Milozvučno i bez prekida. Ptice pjevice prenose priče o tebi u daleke krajeve, ptice selice se uvijek rado vraćaju pod tvoje tople skute. Čaroban si i bajkovit, moćan si i hirovit. Tvoje ruke pružaju pomoć potrebitima, a srce koje duboko u utrobi ponornice kuca, životom hrani ulice i sela, brda i doline, rijekama daje smjer a vjetrovima smisao i šarm. Ulice su tvoje žile kucavice i pune su života i nasmiješih dječjih lica.
Grade moj, svaki tvoj kamen, drvo ili travka stvaraju savršeni mozaik, stvaraju sliku idealnih linija, tvoja duša su tvoji stanovnici koje držiš u zagrljaju od rođenja pa do smrti, ali svatko tko u Ogulinu biva rođen, uklesan je zauvijek u vječni kamen tamo ispod frankopanskog kaštela.
Tko sa izvora iz parka tvoga pije vodu a da iz Ogulina rodom nije, sudbina joj piše da će se vratiti podno Kleka i osnovat će obitelj i rađati će ogulinsku djecu.
Tko jednom dođe pod tvoje, zaljubi se na prvi pogled, ili zauvijek ostane ili ti se vrati, jer čarobnjaštvo je tvoje jače i od vještičjih vradžbina Vještica sa Kleka.
Grade moj, još nije kucnuo čas, još ti svijeća nije upaljena na torti, ali torta je spremna, svijeća čeka da se upali, a ti Grade moj trebaš zaželjeti želju i puhnuti u svijeću.
Želim ti Grade miran san i još tisuće bezbrižnih ljeta.
Marin Puškarić
