Crkva se na Cvjetnicu spominje Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Ulazeći u Jeruzalem na magarcu, narod ga je pozdravljao mašući palminim i maslinovim granama. Isti taj narod koji ga ubrzo nakon toga osuđuje, izdaje i pribija na Križ.

Ove godine nećemo imati procesiju i Misu kao i dosadašnjih Cvjetnica. Ove smo Cvjetnice sami sa sobom, u svojim domovima, sa svojim razmišljanjima, sa svojim križevima. Možda je tako i bolje. Bolje od one, iz navike “odrađene”, Cvjetnice kada doneseš blagoslovljene grančice kući, a tvoja je duša i dalje trula. Zaista, nema smisla. Pokušajmo se, stoga, prisjetiti koliko smo samo puta nekog jučer hvalili, a danas ogovarali?! Koliko smo puta jučer obećavali, a danas zaboravljali? Koliko smo puta pomogli prijatelja radi svoje koristi, a drugi dan ga odbacili? Koliko smo puta radi pohlepe svjesno podmetnuli nogu potrebitijem i progurali se prije njega? Koliko smo puta prošli mimo siromaha misleći da je prevarant, a zapravo je čovjek koji treba samo mrvu ljubavi? Koliko smo se puta uspoređivali s onima koji imaju više od nas, dok one koji imaju manje ne vidimo? Koliko smo puta sudili, a nemamo pravo na to?! Jer jedan je Onaj koji sudi. Isti Onaj koji je rekao Tko je prvi bez grijeha neka baci kamen. Koliko smo puta zatvorili svoja vrata Kristu koji prebiva u svakom čovjeku? U onom najskromnijem, najnapuštenijem, najslabijem, najsiromašnijem. U onom tebi najbližem. Kakvi smo mi ljudi? Kakvi smo mi prijatelji? Tko smo mi da si dajemo za tolika prava? Obični ljudi, reći ćete svi. Da, od krvi i mesa, griješni. Ali znate što je najbolje od svega? – To što nam je sve oprošteno. Na tom istom križu – Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

Budimo zbog toga barem zahvalni. Ponizni. Skromni. Jer ništa na ovoj Zemlji nije vječno. Vjerujmo u taj Uskrs koji dolazi. Budimo pripravni i otvoreni za novi početak. Krenimo od sebe. Nikad nije kasno za obraćenje. Jer On je došao zbog griješnih, a ne pravednih. Oprostimo i pomozimo jedni drugima. Sada, baš sada je pravo vrijeme za novi početak, kada smo slabi, kada se bojimo za sebe i bližnje, kada nam je žao zbog grijeha koje smo činili, kada shvaćamo da nam naše ljudske snage nisu dovoljne.

Sklopi ruke, upri pogled u nebo i iskreno zavapi. Moli. Vjeruj.

P.s. Ne zaboravi ostati doma… 😉

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime