Međunarodni dan odgoja bez batina obilježavamo 30. travnja.
Nježno roditeljstvo zahtjeva vještine, znanja i stav da djecu ne treba tući nego ih tretirati s poštovanjem, ljubavlju i osjećajima da su vrijedni. Ponekad roditelji ne žele povrijediti djecu, ali se nađu u situacijama kada su njihove želje za kontroliranjem jače od želja da ne povrijede.
Fizičko zlostavljanje se često događa kad roditelji batinama “odgajaju” djecu. Ono što žele jest zaustaviti neželjeno ponašanje djeteta. U toj namjeri uspjevaju, ali ne na adekvatan način. Naime, fizička kazna će dijete naučiti da to ne radi, ali neće razumjeti iz kojeg razloga njegovo ponašanje to nije ispravno i steći će loše poimanje samog sebe.
Dakle, važno je imati na umu da batine ne uče djecu što je dobro. One uče djecu kako da budu nasilna i bez kontrole.
Mnogi roditelji misle da su batine čin pokazivanja ljubavi, jer smatraju da to rade za dobro svoje djece. Na taj se način djeci šalje kriva poruka, i ono što je također problem jest to što se dijete identificira s roditeljem, jer je roditelj njegov model ponašanja i od njega uči.
Što raditi umjesto batina?
Najmoćniji, najsnažniji način kojim se uči djecu da se primjereno ponašaju su nagrade. Nagrade ne moraju biti materijalne, već su nagrade pohvala djetetu, nježan dodir, privilegije i sl., a koje pokazuju djeci da se uvažavaju njihovi napori i pokušaji, pomažu u razvijanju djetetovog samopouzdanja, dobre slike o sebi, pokazuju da su oni i to što rade važni. Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne.
Upotrebljavanje nježnih dodira zajedno s pohvalom čini iznimnu kombinaciju za ostvarenje željenog ponašanja kod djeteta te izgrađivanja njegovog samopouzdanja.
Privilegije su izvrsne nagrade za djecu. Privilegije mogu biti dodatno vrijeme za gledanje TV-a, kasnije odlaženje u krevet, dobivanje još jedne priče za laku noć ili nešto drugo u čemu djeca uživaju. Privilegije nikad ne smiju uključivati osnovne djetetove potrebe, kao što su hrana, vrijeme provedeno s roditeljima, sigurnost, ljubav ili povjerenje.
Kazna također može biti dio odgojnih postupaka, no to nikako ne smije biti fizičko kažnjavanje. Ono što ima bolji učinak na zaustavljanje neželjenog ponašanja je gubitak stečenih privilegija. Ono naravno treba biti osnovano i ono što je vrlo važno u dogovoru s djetetom. To izgleda na način: „Sada si učinio ono što smo se dogovorili da se neće raditi, iz tog razloga ću ti oduzeti privilegiju.“ To se mora ostvariti na nježan način, uz puno razumijevanja.
Ono što je ključno jest da dijete shvati koje je njegovo ponašanje dovelo do postupka od strane roditelja. To fizičko kažnjavanje ne radi.
Nikad se ne smije kažnjavati malu djecu (djecu ispod tri godine) zato što ona ne razlikuju uzrok i posljedicu te to ne rade štetu namjerno, oni samo istražuju okolinu. Također, još nemaju kognitivne sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg.
Djeca između 3 i 11 godina se mogu kazniti gubitkom privilegija. Vrlo je važno kada komuniciramo s djetetom koristiti „JA „ poruke umjesto „TI“ poruke. To znači da mi govorimo kako se osjećamo zbog nekih postupaka djeteta, a s druge strane „TI“ poruke su najčešće procjenjujuće, kritične, daju djetetu nejasnu informaciju na temelju koje ne zna što roditelj misli, želi, treba, osjeća, hoće i sl. U pravilu izazivaju otpor, ljutnju i potrebu za obranom od napada. Ovo naročito vrijedi za najdestruktivnije od svih Ti poruka, a to su “Ti uvijek…”, “Ti nikad…”, “Zašto ti..?” i sl.
Stilovi odgoja obuhvaćaju dvije važne dimenzije, a to su emocionalna toplina i postavljanje granica. Najbolji odgojni stil je onaj koji uključuje obje dimenzije i emocionalnu topline, ali i postavljene zdrave, konstruktivne i dosljedne granice. Svaki od ostala tri odgojna stila, uzevši u obzir kombinacije ove dvije dimenzije (visoko ili nisko na dimenziji), imaju prostora za učenje roditelja vještinama kako bismo bili kvalitetniji i uspješniji roditelji, a samim time naše dijete sretnije i zadovoljnije te njegove potrebe ostvarene.
I za kraj, poruka autora slijedećim rečenicama je više nego jasna što smo mi roditelji svojoj djeci:
Reče otac:
„Sine, pazi gdje gaziš“
„Pazi ti tata“, reče dijete,
„ja idem tvojim stopama“
Meša Selimović
Ines Galetić Žagar, mag. psych.
Kognitivno bihevioralni terapeut u superviziji
Vl. LOVRIS za psihodijagnostiku i savjetovanje
