Karla Šebalja poznajem iz viđenja. Nikada nismo bili u istom društvu, točnije, nikada nismo razgovarali. Čula sam o njegovu obraćenju, no nikada se nismo našli da bismo o tome više razgovarali.
Međutim, Božja providnost čini čuda, a odlazak na Biskupijski susret mladih na Udbinu u listopadu 2024. godine donio je priliku da porazgovaramo o njegovom životu. Karlov način govorenja o Bogu i Božjoj ljubavi koja ga je spasila iz tame nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pa tako ni mene. Predložila sam mu da napiše svoje svjedočanstvo. Karlo je bez razmišljanja pristao.
U nastavku pročitajte inspirativan, emotivan i dirljiv put obraćenja našeg Ogulinca Karla koji Božju ljubav želi prenijeti svakom čovjeku.
Inka Salopek
Moje ime je Karlo Šebalj, imam 26 godina i živim u Ogulinu. Želim s vama podijeliti svoju priču i ozbiljnost situacije kada Bog nije na prvom mjestu. Čovjek tada lako padne u tamu ili grijeh jer su mu servirani zemaljski užitci. To se upravo dogodilo meni.
DJETINJSTVO
Odrastao sam u katoličkoj obitelji. Moje je djetinjstvo bilo lijepo: igra, škola i nogometni treninzi… Nisam bio pretjerano u vjeri i nije me puno zanimala. Sjećam se da je mama meni i bratu uvijek govorila da idemo na svetu misu. Nekad bih otišao, a nekad ne jer misu nisam smatrao prioritetom.
Kao djetetu mi ništa nije nedostajalo. S roditeljima sam se dobro slagao. Ovo želim posebno naglasiti jer često čujemo da ljudi padaju u ovisnost zbog nedostatka roditeljske ljubavi ili rastave. Međutim, kod mene to nije bio slučaj.
ADOLESCENCIJA
Moj život mijenja se u mojoj 14. godini života kada sam prvi put konzumirao drogu. Počeo sam s kanabisom, a nedugo nakon toga i sa težom drogom. Kroz drogu je u moj život ušlo zlo, ali tada toga nisam bio svjestan, kao ni u kakvu tamu će me sve to odnijeti. Konzumirao sam sve što je tada bilo dostupno u Hrvatskoj. Pojačavao sam količinu uzimanja. Samo to mi je bilo bitno i ništa drugo me nije zanimalo. Zbog konzumacije droge, konstantnog markiranja i nezainteresiranosti za učenje, pao sam dva razreda srednje škole i time roditeljima prouzročio velike patnje. Srednju školu završio sam tek sa 19 godina, a droga je još uvijek u mojem životu igrala glavnu ulogu. Od 15. godine bavio sam se i prodajom zbog čega sam imao problema s policijom. Čak me niti to nije natjeralo da razmišljam pozitivno i da pokušam izaći iz problema u kojem sam bio. Ulazio sam u sukobe s majkom, čak bih ju i odgurnuo od sebe. Upućivao sam pogrdne riječi svojim roditeljima, kao i oni meni. Njihovo dijete je propadalo, a nisu mu mogli pomoći. S roditeljima sam ponekad vodio lijepe razgovore, ali to za mene tada nije bilo dovoljno. Zapravo, nikoga nije bilo da mi pomogne kako treba. Tada to nisam vidio, ali sada vidim. Bio sam u tami i svi su bježali od mene. Za druge ljude moje ime nije bilo Karlo, nego „Drogeraš“, „Propalica“ i „Kreten“. Dan po dan sam propadao. Droga me uništavala i psihički i fizički. Radio sam problem sebi i svojoj okolini. Jedno je bilo sigurno: zlo se širilo sve jače i sve gore.
Čovjek bi rekao da mi nije bilo spasa, ali u mojoj 21. godini života dogodilo se čudo.
OBRAĆENJE
U 21. godini života jednog sam dana sklopio ruke i zavapio Bogu ovim riječima: „Dragi Bože i Isuse, molim vas, pomozite mi jer ja sam ne mogu izaći iz ove tame“. Sljedeća molba je bila: „Molim vas, dajte mi pravu curu.“ Svaki dan sam molio tim riječima. Sjećam se da nisam izmolio ni Oče naš, samo sam vapio da me spase i da pronađem pravu djevojku. Ustrajno sam molio nekoliko mjeseci. Počeo sam osjećati da mi droga više ništa ne predstavlja, osjećao sam se kao da je nikad nisam ni probao. Znao sam da je Bog uslišio moju molitvu jer sam prestao s konzumacijom. Znači, preko noći. Kako sam se osjećao u srcu i duši – to je neopisivo. Znao sam da su me Bog i Isus spasili.
Mjesec dana nakon prestanka konzumiranja droge, dogodio se trenutak u kojem su Bog i Isus izrazito snažno djelovali u mojem životu. Probudio sam se, ustao sretan i uzeo mobitel u ruke. Došla mi je obavijest s Facebook-a da je jednoj djevojci rođendan. Odmah sam joj se javio, čestitao rođendan i predložio da se nađemo. Ona je pristala. U tom sam trenutku zastao i osjetio sreću kakvu nikada nisam doživio. Počeo sam ponavljati „Bog, Isus, Bog, Isus“. Trčao sam po kući od sreće kao da smo već u braku, kao da je to to. Bog i Isus su djelovali i u tom sam trenutku znao da je ta djevojka prava. Čudio sam se svemu što su učinili sa mnom. Vodili su me. Spasili su svoje dijete, uslišili molitve.
Djevojka s kojom sam izašao radila je u policiji. Bog mi je dao policajku! Tada sam bio još sigurniji da me Bog voli.
Kroz upoznavanje opisao sam joj kakav sam bio i što sam sve konzumirao. Rekao sam joj i da sam imao dvije molitve Bogu i Isusu te da su me oni spasili i doveli nju u moj život kao dar. Nas dvoje smo ostali zajedno i vjerujem da ćemo zauvijek biti. Vjenčali smo se u crkvi i imamo kćer koja ima godinu dana. Druga je kći na putu. Bog nas dariva i hvala mu na tome.
Bog mi je dao i dar slikanja. Počeo sam slikati akrilom na poseban način. Hvala Bogu na tome jer je moj talent slikanja Njegova milost.
POTICAJI ZA ŽIVOT U VJERI
Obraćenje mi je donijelo mir u srcu i duši koje nikad nisam imao. To je nešto neopisivo. I dan danas je tako i znam da će trajati vječno. Kada su me Bog i Isus spasili od tame, moj život se promijenio od “a” do “ž”. Dobio je smisao i sve je postalo dobro. Bog i Isus su riješili zlo, oni su čista ljubav i nema jačih od njih. Morao sam sklopiti ruke i iskreno zavapiti Bogu i Isusu da me čuju i da mogu djelovati. Na prvom mjestu moraju biti oni. Moramo im se obratiti iskreno, a kada se dogodi takvo čudo kakvo se dogodilo u mojem životu, čovjek samo ide naprijed i raste u vjeri.
Stalno molim i razgovaram s Bogom, Isusom i Blaženom Djevicom Marijom. Nedjeljom obavezno idem na svetu misu, ispovijedam se svakih mjesec dana, primam Tijelo Kristovo, slušam propovijedi na Youtube-u, slušam duhovne pjesme, pomažem drugima, prisustvujem klanjanju. Čitam Bibliju i Katekizam Katoličke Crkve. Rastem u vjeri, živim po Božjim zapovijedima i otkrivam istinu. Duh Sveti djeluje u mojem životu svakoga dana.
Od spašavanja iz tame, nije prošao dan da nisam zahvalan na svemu što su Bog i Isus za mene učinili, od najsitnijeg do najkrupnijeg.
Bog želi da pomažemo jedni drugima. Ako vidimo da osoba propada na bilo koji način, ne smijemo bježati od nje i nazivati pogrdnim imenima, nego joj moramo prići s ljubavlju i pažnjom. Najbitnije je da govorimo o Bogu, Isusu i vjeri te da toj osobi damo određene smjernice. Naravno, neizostavna je i naša molitva za tu osobu.
Meni je u trenucima tame bio potreban govor o Bogu, ali nikoga nije bilo i svi su od mene bježali. Mi, kao kršćani, obvezni smo pomoći jer smo svi braća i sestre.
Ako roditeljima dijete pati na bilo koji način, ružne riječi nikada neće pomoći. Svi smo mi Božja djeca i svi smo pozvani na ljubav. Samo sa ljubavlju prema drugome možemo se zajednički boriti protiv zla. Dijete koje propada može jedino spasiti govor o Bogu i usmjeravanje na vjeru. Iskrena, ustrajna molitva spašava čovjeka. Učiti djecu od malih nogu o vjeri i moliti zajedno sa svojom djecom jest nešto najljepše što jedna obitelj može činiti. I za mene je molila moja mama. Hvala joj na tome. Bog čuje svaku molitvu čim se ruke sklope. Bog djeluje kad mu iskreno zavapimo i molimo za pomoć. Bog je svemoguć, on je naš Otac. Nebo slavi u trenutku kad grešnik iskreno zazove Boga.
Gdje čovjek kaže izgubljen slučaj, Bog kaže spašen. Gdje čovjek kaže gotovo je, Bog kaže obnovljeno je. Gdje čovjek kaže umro je, Bog kaže vratio se u život. Uzdajte se u Boga, Isusa i Blaženu Djevicu Mariju. Oni nam jedini mogu pomoći po pitanju svega. Predajte život Bogu i Isusu. Svoje povjerenje, srce i dušu dajte njima da vas uvijek vode. Dopustite Isusu da vas mijenja i ništa ne planirajte bez Boga. Recite: „Bože, jedva čekam da vidim kako ćeš ti to učiniti!“ Molite i ne odustajte. Tražite Boga i Isusa sa svim svojim srcem i naći ćete ih.
Bog vas sve blagoslovio! Sve vas volim.
Karlo Šebalj
*Tekst je objavljen u listu Župe Svetog Križa Ogulin u prosincu 2024. godine.
