Kiosk Tiska u centru Ogulina nasuprot “općine”, jedno je od kultnih mjesta našeg grada, bar za nas starije generacije. To mjesto kao dio urbanog identiteta našeg grada bio je prozor u svijet, mjesto kupovanja ne samo dnevnog tiska i cigareta, nego i brojnih tjednih i mjesečnih časopisa i posebno stripova. Kao danas sjećam se šezdesetih godina i početka kupovanja stripova koji su nama rođenima na prijelazu pedesetih u šezdesete bili prvoklasno štivo. Posebno pamtim miris friško kupljenih stripova. Osim nevjerojatnog iščekivanja da ih kupim i pročitam, predivan je bio miris boje i listova stripova. Počelo je s onima vrlo jednostavnima na novinskom papiru serije Nikad robom u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca s tematikom srednjovjekovne povijesti balkanskih naroda i borbe protiv Turaka, ili s Mikijevim zabavnikom s Disneyevim likovima. Tada sam počeo kupovati i Plavi vjesnik, kultni stripovski tjednik zagrebačkog Vjesnika eminentnih hrvatskih autora Maurovića, Radilovića, Bekera, Neugebauera, Reisingera koji je nažalost baš kad sam počeo ozbiljnije pratiti stripove, prestao izlaziti 1973. No, tada primat preuzima antologijska Stripoteka Panorame Foruma iz Novog Sada, koji za naredna desetljeća preuzimaj štafetu promoviranja i izdavanja stripova u tadašnjoj Jugoslaviji. Preko Stripoteke smo spoznavali sve o tada relevantnim ostvarenjima belgijske i francuske karikaturalne škole (Asterix, Lucky Look, Gaston, Marsupilami) akcijskog i povijesnog stripa Hermanna i Grega, Fosterovog Princa Valijanta, Hogarthovog Tarzana, Al Williamsovog Rip Kirbyja, Alex Raymondova Flash Gordona, Holdaway i O Donnellovog Modesty Blaise, Pratovim Corto Maltezeom, Giroudovim Blueberryjem kao nekima od najznačajnijih, bar po mome ukusu. Vjesnik je tada izdavao briljantnu ali rijetku Super strip biblioteku (Čelična kandža, Antares i Uranela, Poručnih Ironside, Diabolik), koja počinje izdavati talijanski strip Maxa i Bunkera antologijski Alan Ford koji je uz prijevod Nenada Brixyja stječe kultni status koji nije izbijelio ni do današnjih dana. Petkom sam s posebnim interesom čekao izdanje Politikinog zabavnika koji je imao strip izdanje. Zlatna serija novosadskog Dnevnika počinje izdavati svevemenske junake Texa Villera, Komandant Marka, Zagora koji izlaze od 1968. do 1992.
Vjesnikov kiosk nasuprot općine bio je mnogima i mjesto kupovanja dnevnog tiska, često bih kupovao Sportske novosti, posebno ponedjeljkom, Vjesnik, od tjednog tiska beogradski Tempo, sve dok nije počela izlaziti briljantna SN Revija u kojoj je naš Ogulinac Veco Kosanović objavljivao karikature. Redovito bih kupovao i dvomjesečnik Start (izlazio od 1969. do 1991.), kao i tjednike Nin i kasnije Danas. U kiosku smo kupovali i žvakače (Krašev pogon Nerežišće na Braču sa sličicama Prodor u svemir, ili Kolinska Sovan iz Ljubljane) i cigarete kada smo propušili (Jugoslavija i kasnije Kolumbo). Uz strip i sport i rock glazba je zauzimala veliki interes pa se kupovao beogradski Džuboks.
Bilo je to divno vrijeme kada nije bilo mobitela i kada se čitalo. U kiosku su se kupovali i pisani romani u velikim tiražima (ljubavna i krimi tematika) koje nisam imao običaj čitati, ali i pisani romani u nastavcima od Marije Jurić Zagorke (Vitez slavonske ravni, Siniša i Nera, Kći Lotrščaka) koje sam redovito kupovao i čekao nove nastavke a koji su složeni negdje na mom tavanu. Kad sam krenuo u gimnaziju profesor Dragić je tražio da pratimo politiku pa su dobro došle tiskane knjižice beogradske Politike o aktualnim žarištima u tadašnjem svijetu u svjetlu politike nesvrstanosti (Pokret SWAPO u Namibiji, Polisario u Španjolskoj Sahari, PLO u Palestini itd). Vjesnikov kiosk bio je u pravom smislu riječi naš prozor u svijet i meni najvažniji objekt u gradu, čiji „proizvodi„ su me odgajali i formirali. Kasnije su otvoreni i kiosci kod kina koji još i danas hrabro opstaje, a bilo ih je i kod semafora, Tri palme, na Prapućama i kod željezničke stanice. Interesantno je da su Ogulinci taj kiosk često zvali “kod Mrđe” po prezimenu prodavača. Tijekom 1984. sam kupovao duple stripove za kolegu, velikog stripofila Željka koji je bio u JNA, baš kao što mi ih je kupovala moja majka tijekom 1982. godine iz istih razloga. Oboje smo rekli da ćemo ih na miru iščitavati kada dođemo u mirovinu, no sada imamo još manje vremena.
Iako je tijekom Domovinskog rata strip izdavaštvo prilično zamrlo raspadom bivše države, nakon rata je opet počela dolaziti Stripoteka a odlična je bila vijest 2009. i početak izlaženja Strip revije u izdanju Večernjeg lista. Nažalost 2017. prestaje izlaziti Stipoteka, a prošlog listopada s brojem 134. i Strip revija.
I onda se istekom tekuće 2024. godine dogodio i drugi žalosni čin, zatvaranje našeg omiljenog mjesta. Sve je počelo pretvorbom novoj državi kada se raspadom NIŠPRO Vjesnika, Tisak potpao pod Kutlin a kasnije Todorićev Agrokor. Od kultnog mjesta prodaje tiskovina, koliko one postaju sve manje čitane, na policama sve više mjesta zauzimaju čokolade, sokovi, parfemi, igračke i sl. Neumitni zakoni tržišta i okrutnog kapitalizma doveli su do zatvaranja našeg nekadašnjeg prozora u svijet čitanja, informiranja i fantazije. Nestankom ovog kioska, kao da nestaje i značajan dio povijesti našeg lijepog grada podno Kleka.
