Prva je nedjelja došašća, a u nju nas uvodi svijeća Nade. Zašto baš ta svijeća, a ne neka druga pročitajte u kratkoj priči Četiri svijeće.

Četiri svijeće

„U prostoriji su polako gorjele četiri svijeće. Nigdje uokolo ni tračka svijetlosti osim njihova. Nikakve buke i vike. Vladala je savršena tišina, pa se jasno mogao čuti razgovor četiriju svijeća.

Prva svijeća reče: “Ja sam MIR! Ali nažalost ljudi danas o miru samo govore, ali mir zapravo ne žele niti se za njega bore. Pjevaju o miru, ali srce im je nemirno. Sazivaju mirovne konferencije i osnivaju mirovne snage, ali svakodnevno ubijaju i ratuju. Ni običnu tišinu više ne podnose, a kamo li mir duše. Mislim da sam ljudima suvišna i nepotrebna. Što sam gorjela, gorjela. Kad me nitko više iskreno ne želi najbolje da se ugasim”. I odmah se ugasi.

Druga svijeća reče: “Ja sam VJERA! Nažalost ljudi danas imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam. Sjete me se samo kad su bolesni, žalosni, tjeskobni, kad su u problemima i kad ne znaju izlaza. Boli me što često osjetim da sam im suvišna, da im smetam, da ugrožavam njihovu slobodu. Oni danas vjeruju samo u ono što vide i čuju, što mogu dodirnuti i osjetiti. Vjeruju u ono što mogu dobro unovčiti, a ja te “vrijednosti” nemam. Ja sam nešto sasvim drugo. Ni ja ne vidim više smisla svom postojanju. Nema smisla da i dalje gorim!” Tek što je to izgovorila puhnu lagani povjetarac i ugasi je.

Videći što se događa treća svijeća progovori: “Ja sam LJUBAV. Ali ni ja nemam više snage. Tako sam žalosna. Svi govore: ljubite se, volite se. Ali među ljudima ja zapažam tek mrvice ljubavi. Žao mi je što brkaju ljubav i sebičnost, što poistovjećuju ljubav i užitak. Žao mi je što su me obezvrijedili i ponizili, što ne ljube više ni Boga, a i ni svoje bližnje! Smrtno su me ranili.” Izustivši to, nestade njezinog plamena – ugasi se i treća svijeća.

U sobu uđe djevojčica i ugleda tri ugašene svijeće. “Što je ovo?” – upita tužnim glasom – “Pa upalila sam vas da svijetlite do kraja. Zašto ste prestale gorjeti?” Grlo joj se stegnu , a suza se pojavi na njezinom oku. “Ne budi tužna i ne plači – progovori četvrta svijeća: dok god ja gorim možemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam NADA”. Dok je upaljenom svijećom vraćala svjetlo ugašenim svijećama djevojčici se široki osmjeh pojavi na usnama a oči zablistaše od radosti.

Dok god u našem životu gori svijeća nade, moguće je bar polagano paliti one pogašene svijeće mira, vjere i ljubavi.“

Stoga, ne zaboravite danas upaliti svijeću NADE u svojim životima.

(Nepoznat autor)

 „Moja je nada na nebu rođena. I postaje snaga jer On ju obnavlja. Stiže oluja i znam da drhtat ću,al’ više od straha ja radost osjećam. Kad čujem glas, znam, to je znak. Njegova riječ ”Sad mi vjeruj, ne boj se”. Kad čujem glas, glas Gospodina. Njegova riječ duh i život je. Stiže oluja, ne bojim se!“

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime