Unatrag 150 godina u Ogulinu se njeguje običaj čuvanja Božjeg grobka. Ta tradicija dio je kulturnog identiteta Ogulinaca duboko usađena u njihovu svijest i dio je vjerničkog života koju nisu zaustavile niti nedaće poput svjetskih ratova te Domovinskog rata.

Božji grobak su čuvale žene odjevene u korizmenu narodnu nošnju, koja se sastojala od bijelih osnovnih dijelova te crnog zaslona, marame za ramena te rupca crne boje svezanog pod bradu. Žene su čuvale Božji grobak petak navečer te subotu od 8 sati ujutro do 3 sata popodne, izmjenjujući se svaki sat vremena, a čuvale su ga u paru, grupi po 4 ili 6 čuvarica. Za vrijeme čuvanja grobka, skrušeno su molile ili pjevale Muku gorku Gospodina i Gospin član, molitve koje su u današnje vrijeme pomalo zapostavljene, ali nekada su bile osnova vjerničkog korizmenog života. Najstariji pisani podaci o ovom običaju sežu s kraja 19. st., a o svemu svjedoči i fotografija snimljena 40tih godina 20. st. Važno je napomenuti da su Božji grobak čuvale isključivo pripadnice ženskog spola, da bi im se u godinama polije II. svjetskog rata, ponekad pridružili vatrogasci. Stoga su ogulinske čuvarice jedan od rariteta u Lijepoj Naši, jer su u drugim krajevima Božji grobak čuvali isključivo muškarci – čuvari Božjeg groba što je najviše izraženo u Dalmaciji i dalmatinskoj zagori.

Danas tradiciju čuvanja Božjeg grobka, njeguju članice KUD-a “Klek” Ogulin.
Osim čuvanja božjeg grobka važno je spomenuti još jednu važnu tradiciju. Naime, nekada je bio običaj da se na Veliki petak popodne održava velika procesija kroz naš grad. Prema kazivanju brojnih kazivačica, trebalo se obići 7 kapelica, a procesija je kretala od župne crkve, išla do kapelica Sv. Bernardina u Frankopanskom kaštelu, zatim do kapelice u Svetom Petru, pa preko Prapuća do samostana. Zatim je procesija išla do kapelice na Sv. Jakovu, zatim do kapelice na Boštu pa preko Bošta do crkve Sv. Roka te kroz Lomost do kipa Majke Božje i natrag u župnu crkvu u kojoj bi se održala misa. Jedna procesija se kretala i od kapelice u Sabljak selu (kod Madiga) te išla preko Dujmić sela do Desmerica, Ribarića prema gradu do župne crkve. Na čelu procesije je bio križonoša, a cijelo vrijeme se molilo i pjevala Muka gorka Gospodina. Vrijedna je to tradicija za koju se nadamo da će s vremenom biti obnovljena.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime